Ivana Bodrožić hrvatska je spisateljica rođena u Vukovaru, autorica mnogih nagrađivanih i prevođenih djela; zbirki poezije „Prvi korak u tamu“, „Prijelaz za divlje životinje“, „In a Sentimental Mood“, romana „Hotel Zagorje“ i „Rupa“, zbirke priča „100% pamuk“ i zbirke kolumni „Za što sam se spremna potući“ te slikovnice „Klara Čudastvara“. U Zelenoj dvorani u sklopu tribine „Književnost u Zelenoj“ Ivana Bodrožić je kroz razgovor s koordinatorom večeri, Tinom Krznarom, iznijela mnoge stavove o kojima progovara u svojim tekstovima. Prije samog predstavljanja knjige „Sinovi, kćeri“, autorica se osvrnula na svoj prvi roman „Hotel Zagorje“ prema kojem je napravljena i kazališna predstava. Kada je roman izašao, na političkoj je sceni bilo negodovanja zbog odabira lika devetogodišnje djevojčice kao glavnog lika, no upravo je takvog lika autorica odabrala za svoje djelo jer je shvatila da je sve što se dogodilo u njenom vlastitom djetinjstvu bilo vrlo netipično i željela je to prikazati kroz pogled djeteta na književni način. Da bi se pismo djeteta moglo ostvariti, treba izaći iz odraslog sebe i uroniti u zamišljeni lik. Priča je to o generaciji djece koja su iskorijenjena i koja su gradila identitet kroz neobičnost odrastanja u neobičnim vremenima. Ono što je autorica naglasila jest to da ne postoji idealan čitatelj; svaka je osoba različita i u nju su utkani vanjski čimbenici pa na taj način i čita tekst. Autoricu zanima stvarnost jer ono što je u stvarnosti, čitatelj može razumjeti, a kada se na simbolički način obradi, nastaje književno djelo. Ovisno o iskustvu svaki čitatelj na drugačiji način shvaća priču i (ne)vjeruje autoru pa je zato važno dobro ispričati priču; da bi se u nju moglo povjerovati i na neki se način s njom poistovjetiti.
