„Ne postoji sutra u Atru“ zbirka je kratkih zapisa temeljenih na pričama koje je autorica objavljivala tijekom svog putovanja u Afriku. Svojim literarnim prvijencem Martina Divić postala je novo zanimljivo lice putopisne scene, a koliko je dobra knjiga svjedoči i to da je knjiga jednoglasnom odlukom žirija proglašena putopisom godine na Hrvatskom festivalu putnika u Šibeniku. Promocija knjige u Zaboku održala se 28. listopada u Gradskoj galeriji.

Martina Divić rodom je iz Dalmacije, no trenutačno živi u Zagrebu gdje je završila Pravni fakultet. Tijekom studija otišla je na putovanje u Afriku, a priče s putovanja objavljivala je na svom blogu Nisan doma. Upravo su ti zapisi s putovanja sadržani u prvijencu „Ne postoji sutra u Atru“. Naslov knjige motiviran je istoimenom pričom o gradu u kojem je autorica doživjela veliku kulturološku razliku; izražena usporenost i život u trenutku uvelike se razlikuju od zapadnjače užurbanosti u opsjednutosti vremenom. Priče su geografski smještene u Senegal, Mauritaniju i Maroko te se, iako su kronološki poredane, mogu čitati i zasebno.

Tijekom predstavljanja svoje knjige, autorica je pročitala nekoliko dijelova priča, između kojih je i ona u kojoj govori kako su joj roditelji i baka na ideju o putovanju rekli: „Ajde razmisli… Koga ćeš đavla tamo radit?“ Putovanje je trajalo oko dva mjeseca, a putovala je sa svojim partnerom. U knjizi su priče iz gradova koje je autorica posjetila: Dakar, Joal Fadiouth, Saint Louis, Chinguetti, Atar, Marrakesh, Essouiraia, Casablanca, Fes, Chefchaouen…

Putovanje je počelo u Senegalu gdje je život mnogo dinamičniji nego kod nas. Autorica je, između ostalih mjesta, posjetila Otok Corée gdje se nalaze prostorije u kojima su bili robovi. Zanimljiva je crtica da su robovlasnici mogli općiti sa ženama ropkinjama, a ako su one zatrudnile, nisu bile prodavane u roblje. Danas je otok pod zaštitom UNESCO-a, kao i Saint Louis ili Chinguetti. Što se tiče robova, u Mauritaniji je veoma loš status ljudskih prava; iako je ropstvo u Mauritaniji službeno ukinuto 1981. i postalo kažnjivo zakonom 2007. godine, još uvijek je uobičajena pojava u zemlji. Situacija je u državi veoma loša – homoseksualnost se kažnjava kamenovanjem ili zatvorom, a bogohuljenje smrtnom kaznom. Kada su stigli u Maroko, putnici su uživali u drugačijoj kulturi od one koju su vidjeli u prve dvije države. Maroko je pod vidnim doticajem zapadne kulture, ali veoma bogate povijesti i baštine.

Autorica je na putovanju upoznala mnoge osobe s kojima se sprijateljila i koje su njoj i njenom suputniku prikazale pravi izgled njihovog načina života bez ukrašavanja i turističke ušminkanosti. Osim kulture, i priče tamošnjih stanovnika utječu na sam doživljaj mjesta i cjelokupnog putovanja pa se u knjizi spominju imena onih ljudi koji su na neki način utjecali na autoricu tijekom njenog boravka u Africi (Abdul, Fatima, Muhamed, članovi berberske obtitelji…).

Svako mjesto krije neke svoje zanimljivosti, a samo ih dobar autor može objediniti i posložiti da one imaju zajedničku crtu. Upravo je to napravila autorica Martina Divić objavivši ovaj putopis koji zove na čitanje i uranjanje u kulture drugačije od naših, egzotične i primamljive. Mnogi će putopis pročitati u jednom dahu, a sigurno će biti i onih koji će te dogodovštine poželjeti i osobno doživjeti.

Lucija Mlakar