Jasna Balaško

Ksaverova staza

Početak ideje

Iako sam još kao dijete, zahvaljujući sjećanjima članova moje obitelji i drugih stanovnika Pavlovca Zabočkog, poznavala šetnicu našega književnika Ksavera Šandora Gjalskog, projekt sam osmislila tek 2013. Prije samog preseljenja iz Zagreba u Mokrice, edukativna šetnica Ksaverova staza pokazala se kao idealan projekt koji sam htjela provesti u djelo. Dugo sam tražila sugovornika ili partnera za svoju ideju i dobila sam ga u udruzi Zagorski kraluš,čija sam članica od osnutka. Tekst, zapravo nacrt Staze, tiskan je u obliku kratke priče Od Piclja Pavlovečkog do Piclja Proseničkog koja je objavljena u knjizi Plava Jabuka 2014. Iste godine interes je pokazala Matica hrvatska Ogranak Zabok. Tadašnja tajnica Ogranka, gđa Gordana Dugorepec,u isto je vrijeme predlagala osnivanje turističko-informativnog centra Zaboka. Obje smo u našoj inicijativi vidjele mogućnost za suradnju. U nastojanja da Staza zaživi uključile su se i druge zabočke udruge, pa i sam Grad Zabok[1].

Ksaverova staza, svojevrsni vodič šetnicom, pisana je u prvoj osobi. Glavni lik, K. Š. Gjalski (kostimirani vodič), zajedno s Vinkom, sinom kuharice iz Gredica, kreće u šetnju bregima iznad Gredica. Tekst sadrži priču u kojoj Gjalski i Vinko šeću i fotografiraju (poznato je da je Gjalski volio fotografirati) određene dijelove staze, rješavaju zagonetke i pitalice i uče nas o povijesti Zaboka. Osim ovog teksta, napisala sam i vodič koji uključuje fotografije određenih mjesta kojima staza prolazi. Oba teksta namijenjena su svima koji žele sami prohodati stazom, a mogu ih koristiti i nastavnici na terenskoj nastavi ili se može ponuditi u prodaju kao suvenir.

Do sada je tiskana mapa Ksaverove šetnice, a Grad Zabok je zatražio od jedne dizajnerske kuće idejno rješenje izgleda informativnih ploča i putokaza na stazi. Projekt Staze za mene ima važnu edukativnu vrijednost. Prije svega, šetnju zabočkim brjegovima vidim kao priliku za organiziranje terenske nastave. Nadam se da ćemo uskoro Stazom povesti učenike, studente, turiste, šetače, Zabočane i njihove goste. Staza će nas učiti o Gjalskom i o Zaboku na jednostavan i zanimljiv način.

Zahvalna sam gđi Vlasti Horvatić-Gmaz, urednici časopisa Hrvatsko zagorje,što mi je omogućila da predstavim svoj projekt Ksaverova staza i povedem čitatelja u šetnju bregima kojima je Gjalski volio i šetati i o kojima je volio pisati.

Predstavljanje šetnice

Obilježavajući Dan učitelja 2020. u knjižnici grada Zaboka sam zajedno s pjesnikinjom Mirjanom Mikulec održala predavanje Ksaverova staza– virtualna šetnja stazom kojom je šetao zabočki književnik Gjalski. Na tragu tog predavanja napisan je i ovaj članak te vas pozivam da se udobno smjestite i čitajući krenete u šetnju Stazom.

Staza ima nekoliko polaznih točaka:

1. Od dvorca Gjalski
2. Od kapelice Majke Božje u Pavlovcu Zabočkom
3. Od zabočkog željezničkoga kolodvora

Šetnju započinjem od dvorca Gredice, kako je to činio sam Gjalski.

Uspinjanje započinjem iza dvorca, uskom stazom koja vodi uz red privatnih kuća prema turističkom naselju Zaboky.

Dolaskom na brijeg iznad Gubaševa upoznajemo se s mjestom kojeg su Zabočani zvali mjesto za krijes za ženu iz Podsuseda. To je prvo mjesto na kojem bi nas turistički vodič (učitelj, voditelj puta, pratitelj grupe turista i pojedinac-šetač) trebao upoznati s poviješću dvorca, obitelji Babić i ženom iz Podsuseda.

O Gredicama i obitelji Babić

Prva građevina sagrađena na mjestu današnjeg dvorca Gjalski bila je drvena kurija, a imanje Gredice nekoć je pripadalo posjedu Gubaševo i obitelji Gubaševečki (Gubašoci). Sam Gjalski napisao je malu povijest Gredica[3] u kojoj spominje prvog poznatog vlasnika iz 1587., Joannesa Gwbassoczya, koji se sporio za vlasništvo nad imanjem. Spor se odvijao pred knezom Mihaelom Pernarom[4], a Joannes ga je dobio te postao legalni vlasnik Gredica i pripadajuće zemlje.

Idući vlasnik dvorca bila je obitelj Komarony od koje je 1813. Matija pl. Babić (djed K. Š. Gjalskog), prodavši djedovsko imanje u Pokupskom, najprije unajmio, a onda i kupio imanje i dvorac Gredice. 

Obitelj Babić stekla je plemstvo 1716. od strane Karla VI. Habsburškog.
Nakon ukidanja kmetstva 1848. imanje je većim dijelom rasprodano seljacima, a manji dio vlastelinstva i dvorac ostali su vlasništvo Tite Babića te kasnije književnika Ljube Babića (Gjalskog).

Imanje Babićevih sastojalo se od dvorca, livada i njiva u Gubaševu te šume u Pavlovcu –gledajući kartu svaki Zabočanin će reći: Sve je to blizu, od dvora do šume same 20 minut na noge.

Zabočki književnik, koji je kao svoj literarni pseudonim odabrao ime djeda po majci, Ksaver Šandor Gjalski, rođen je u Gredicama 1854., a tu je i umro 1935.
Dvorac je naslijedio njegov sin dr. Ivan Babić Gjalski (1899. – 1949.) koji se rodio u ljubavnoj vezi K. Š. Gjalskog i Ivane Sollar (1863. – 1913.) iz Gornjeg Prekrižja. Gospođa Sollar potjecala je iz bogate i ugledne zagrebačke obitelji, jednog od stupova zagrebačkoga građanskog društva tadašnjeg vremena. Ivana Sollar bila je poznata u Zaboku kao žena iz Podsuseda[6] kojoj je Gjalski iskazivao ljubav na mnoge načine, a jedan je bio paljenje krijesa iznad Gredica kojeg je ona, navodno, trebala vidjeti s prozora svog doma.

Roditelji K. Š. Gjalskog odigrali su veliku ulogu u njegovom životu. Otac, Tito Babić, bio je kotarski sudac u Začretju, podžupan Varaždinske županije, zastupnik u Hrvatskom saboru, pristaša hrvatskog preporoda te uspješan vlastelin kojem je sin iskazivao dužno poštovanje, ali osoba koja je najviše utjecala na formiranje Gjalskoga kao književnika i koja je u njemu budila ljubav prema literaturi bila je njegova majka Helena. Voljela je čitati i usmjeravala je svog sina u odabiru štiva svjetskih klasika koje su oboje čitali u originalu.

Kad već govorimo o književnikovoj majci, treba spomenuti da je po majčinoj liniji K. Š. Gjalski bio rodbinski povezan s obitelji Mihanović – bio je bratić Antuna Mihanovića[7]. Cesta koju vidimo sa sjeverne strane naše šetnice vodi u Tuheljske Toplice[8] i Erpenju. Svojim gostima možemo spomenuti da se u Velikoj Erpenji nalazi grob Mihanovićeve majke Justine i spomenik Hrvatskoj majci koji su krajem 90-ih godina 20. stoljeća podigli članovi udruge Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“.

Čitajući roman K. Š. Gjalskog Pronevjereni ideali[9], ne možemo se oteti dojmu da je u tom djelu oslikan mali segment obiteljske povijesti Mihanovića, a inspirirao ga je dio života koji je Antun Mihanović proveo u Beogradu[10] u diplomatskoj službi[11]. Tijekom boravka u Beogradu Mihanović se susreo s Ankom Obrenović, nećakinjom srpskoga kneza Miloša Obrenovića, u koju se zaljubio. Na njegove osjećaje lijepa Anka mu je uzvratila, ali nije ih odobrio knez koji je inzistirao da se veza prekine. Mihanović se vratio u Hrvatsku, a Anka je ostala u Srbiji. Ljubavna veza s Ankom Obrenović[12] nije bila razlog prekida Mihanovićeve diplomatske službe. Pravu ulogu odigralo je Mihanovićevo političke neslaganje s političkim potezima i djelovanjem srpskoga kneza. Čitajući roman Pronevjereni ideali, uočila sam paralelu u opisu političkih događaja, razmirica i razmimoilaženja koja su se odvijala u stvarnom političkom životu Hrvatske i Srbije 40-ih godina 19. stoljeća i onih opisanih u romanu. Istu paralelu sam uočila i u opisima ljubavne veze glavnog lika romana, Banovića i lijepe Srpkinje od koje se zbog utjecaja politike rastaje[13], s ljubavnim životom Antuna Mihanovića i Ane Obrenović.

U svom braku s Vilmom Gonner K. Š. Gjalski nije imao djece. Jedinog sina, Ivana pl. Babića Gjalskog i nasljednika dvorca Gredice, književnik je dobio u intimnoj vezi s gospođom Ivanom Sollar. Dr. Ivan pl. Babić Gjalski imao je dvoje djece: Ivu pl. Babić i Ljiljanu pl. Babić, udanu Glaser. Obiteljsko stablo K. Š. Gjalskog seže do dviju praunuka (kćeri Ljiljane Glaser), Nine i Katrin Glaser. Obje praunuke su s majkom Ljiljanom i ocem Vladimirom Glaserom[14] preselile u Ženevu. Katrin je kao djevojčica doživjela nesreću i umrla, a Nina Glaser radila je na ženevskom sveučilištu, na Odjelu za francuski jezik i književnost. Bila je stručnjakinja za djela Marcela Prousta. Tijekom Domovinskog rata aktivno je radila na prenošenju istine o ratu. Posjećivala je Hrvatsku i pisala članke za ženevske novine Journal de Geneve i Gazzette de Lausanne.  Neki od njenih članaka bili su cenzurirani, a  neki su ostali neobjavljeni. Prijateljica Nine Glaser, književna kritičarka Sandrine Fabbri (također porijeklom iz Hrvatske), objavila je na internetu, nakon Ninine prerane smrti, sve članke svoje prijateljice[15].

Na moju je molbu gđa Daria Mikulec prevela jedan od neobjavljenih članaka Nine Glaser: Zagreb u vrijeme priznavanja Hrvatske (potpisuju ga Nina i Sandrine) u kojem je opisano njihovo putovanje 1992. od Pariza do Zagreba, boravak u glavnom gradu, razgovori ili interpretacije mišljenja o ratu  s poznatim (Petar Selem, Denis Kuljiš) i nepoznatim stanovnicima grada (kondukter u vlaku, vojnik na kratkom odmoru nakon ratišta). Činilo se da bi objavljivanje članka u zapadnoj Europi moglo dovesti do neželjenih polemika ili bi se čak  mogao smatrati spornim zbog spominjanja uloge Amerike u Domovinskom ratu, prozivanja stranih političara i pregovarača, posebno uloge Cyrusa Vancea, koji se u trenutku okupacije hrvatskog teritorija od strane JNA zalagao za status quo čime bi Hrvatska izgubila dio vlastitog teritorija. Švicarske i francuske novine odbile su tiskati članak. Čitajući ga uviđam da je pisan angažirano, sadržavao je stavove i mišljenje autorica, a imao je namjeru informirati svjetsku javnost o zbivanjima u Hrvatskoj te ratne godine. Svojim pisanjem Nina Glaser nastojala je biti glasnogovornica Hrvata i pomoći u informiranju prvenstveno francuske i švicarske javnosti o događajima u našoj zemlji. Ostala je angažirana u borbi za istinu o ratu u Hrvatskoj i nakon cenzuriranja ili odbijanja njenih tekstova.

Rado govorim o Nini Glaser i njenoj majci Ljiljani, posljednjima članovima obitelji Babić zato što mislim da to obje zaslužuju, a njihova priča mogla bi zanimate mnoge. U svom stručnom radu iz 2013. Vanja Kulaša[16] piše da je Ninina majka, Ljiljana Glaser, nakon kćerkine prerane smrti svu njenu ostavštinu darovala knjižnici Odsjeka za francuski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 2003. ta je ostavština obrađena i katalogizirana. Knjige iz zbirke nose pečat Ex libris Nina Glaser[17].

Unuk K. Š. Gjalskog, Ivo Babić (brat Ljiljane Glaser), bio je fizičar, a uz svoj znanstveni rad[18] bavio se alpinizmom. Nažalost, tijekom jednog penjanja na Klek 1953. doživio je smrtonosan pad. Umro je bez nasljednika. Spomen-ploča Ivi pl. Babiću Gjalskom postavljena je na stijeni na Kleku[19].

Žene su imale jak utjecaj na K. Š. Gjalskog; bio je poznati ljubitelj i poštovatelj ženske ljepote i gracioznosti. U svojim djelima često ih je opisivao; čak u svojoj autobiografiji[20] spominje da je za vrijeme boravka u Beču često odlazio u Prater kako bi se divio lijepim Bečankama u šetnji. Ono što bi bilo važnije i zanimljivije Zabočanima i njihovim gostima, treba reći da u istoj autobiografiji naš književnik spominje zaručnicu iz Zaboka[21]. Nisam uspjela saznati ime Zabočanke koja je uspjela zavesti mladoga Gjalskog.

Ipak, najznačajnije žene, uz književnikovu majku, bile su njegova supruga Vilma Babić i intimna prijateljica Ivana Sollar.

Suprugu Vilmu Gonner upoznao je Gjalski 1880. u Virovitici kamo ga je odvela služba. Vilma Gonner bila je tamošnja učiteljica u Pučkoj djevojačkoj školi. Ona mu je približila sliku života i rada učiteljica u tadašnjem društvu. Pretpostavka je da ga je upravo ona inspirirala za lik učiteljice Đurđe Agićeve iz njegove istoimene pripovijetke[22].

Polako se udaljavamo od dvorca koji je svoje najtužnije dane doživio 1945. Za Drugog svjetskog rata dvorac je bio rehabilitacijski centar za ranjene vojnike Wermachta. Godine 1945. i dolaskom partizana u Gubaševo građevina doživljava tužnu sudbinu. Oko 90% dvorca je bilo srušeno i ostavljeno na milost i nemilost lopovima iz Gubaševa i Pavlovca. Jako je važno naglasiti da nisu svi stanovnici ovih dvaju zaselka sudjelovali u pljački, ali bili su nemoćni pred bijesnom svjetinom. Opljačkano je sve što se moglo naći ispod ruševina. Slike, keramičke pločice i ostatci namještaja razgrabljeni su pod parolama: To je sad narodno! Dolje kapitalisti! Dolje reakcionari i kulaci! Zabočani koji nisu sudjelovali u pljački, uplašeni i nemoćni, gledali su što se događa. Najgori kulturocid je počinjen nad književnikovom radnom sobom i bibliotekom. Mladići iz Gubaševa i Pavlovca dohvatili su se Gjalskijevih  tekstova ukoričenih u kožu i napucavali nogom njegove rukopise dok se nisu raspali.

Čitajući djela K. Š. Gjalskog nailazimo na opise bogatih biblioteka nekih likova njegovih priča. U djelu Gospodin s Kaptola[23] Gjalski opisuje biblioteku u kojoj su se, uz vrijedne knjige, nalazili rukopisi uvezeni u kožu. Da ste imali sreću upoznati nekoga tko je za književnikova života boravio u njegovoj radnoj sobi[24], prepoznali biste u opisu biblioteke kaptolskog gospodina upravo književnikovu biblioteku, posebno rukopise ukoričene u kožu. Znajući sve to možete osjećati samo tugu i gnjev zbog počinjenog zlodjela.

Nakon sanacije štete, dom našega književnika postao je restoran, a promijenio je više vlasnika.  Zaslužna za obnovu dvorca bila je obitelj Vrgoč koja je prema originalnim nacrtima napravila obnovu građevine. Na prednjoj fasadi kurije primijetit ćete da se jedan prozor, gornji kat, sasvim desno, razlikuje od svih ostalih. Tijekom obnove obitelj Vrgoč je došla do podatka da je u poznim godinama sam Gjalski naručio proširenje prozora svoje radne sobe jer je sve slabije vidio pa mu je trebalo više prirodnog svjetla. I ne tako važan podatak, ali zgodan za grupu koju vodite u šetnju Stazom.

Uz Gredice vezana je legenda o tzv. crvenoj ženi . Zapravo je staru drvenu kuriju (prije nego što su se obitelj Babić doselila u Zabok) opsjedala „crvena žena“, odnosno duh žene koja je izgorjela u požaru, a ljudi i danas vjeruju da je bila riječ o nevjernoj supruzi koja je zbog svoje prijevare živa spaljena. Temu duha „crvene žene“  Gjalski je spomenuo u nekim svojim tekstovima[25].

Šetnju nastavljamo prema turističkom naselju Selo Zaboky.

Pogled prema Medvednici otkriva zabočku industrijsku zonu, ceste (staru cestu uz Medvednicu, Zagorsku magistralu i novu autocestu) te željezničku prugu. Valja napomenuti da je Zabok veliko raskrižje puteva, a od druge polovice 19. stoljeća ističe se kao važan grad u prometovanju robe i ljudi. Zabočka željeznička stanica izgrađena je 1886. i od tada njena važnost sve više raste. U tijeku je modernizacija pruge (zamjena šina i pragova) i njena elektrifikacija.

Klanječko Jezero, crkva svetog Jurja

Prođemo li pogledom samo malo prema zapadu, sliku modernih prometnica zamijenit će slika brjegova i livada. Prvo uočavamo dvije crkvice: na Strmcu, crkva Blažene Djevice iz 18. stoljeća i iznad Klanječkog Jezera crkvu svetog Jurja na Jezeru iz 14. stoljeća.

Na Strmcu je sahranjen Josip Aleksandar Galjuf (1779. – 1854.), pripadnik sitnog hrvatskog plemstva iz Zagorja. Rodbinski je bio povezan s obitelji Oršić. Bio je vlasnik kurije u Vižovlju, a njegova obitelj je Zabočanima važna zato što je  jedan od patrona zabočke pučke škole.

Uz mjesto Klanječko Jezero vezana je legenda koju možemo ispričati našim učenicima – naime, ona govori o sedmoglavom zmaju koji je terorizirao seljane, plašio ih samom svojom pojavom, uništavao usjeve i karao stoku. Mnogu vitezovi i hrabri seoski momci pokušali su ubiti zmaja i osloboditi selo, ali niti jednom to nije uspjelo. Seoski glavešina odlučio je da se zmaju jednom godišnje podnosi žrtva kako bi ga se udobrovoljilo i smirilo.  Na obalu jezera svakog je proljeća dovedena mlada djevojka, ali vremenom se ništa nije promijenilo. Zmaj je samo nakratko promijenio svoje razorno ponašanje, ali njegova ćud je i dalja ostala divlja. Selo je zatražilo od starješine da se sedmoglavoj zvijeri žrtvuje njegova kći. Teška srca, neizmjernom tugom starješina je morao pristati. Poslao je svoju kćer strašnome zmaju. Djevojka je plakala cijelim putem. Susreo ju je mladi Jura koji je tuda slučajno prolazio i pitao koja ju je nevolja snašla. Kad je čuo za strašnog zmaja, odlučio je spasiti lijepu djevojku. Svojim nožem je naoštrio čvrstu granu i krenuo u borbu sa zmajem. Lukavo je preskakao preko njegovih leđa i ubadao jednu po jednu glavu. Borba je trajala dugo, ali mladić je pobijedio. On i djevojka ostali su zajedno i sretno živjeli u Klanječkom Jezeru.  

O Nuzlinovima, zagorskoj hiži, voćnjacima i vinogradima

Laganim korakom stigli smo do Zaboky sela. Iako ne tako davno izgrađeno, selo nam pruža mogućnost predstavljanja tradicionalne zagorske kuće. Ona se sastoji od tri prostorije u koje se ulazi kroz lajp (ulaz). Srce kuće čini kuhinja (komen), a uz nju se nalazi mala soba (komorica) i soba za obitelj (soba za družinu). Ako bi takva kuća imala trijem (ganjk), smatrala se luksuznom. Kuće su se gradile od drva i bile su premazane ilovačom, a bojile si se bijelim krečom ili modrom galicom. Povezivanje dasaka na uglovima kuće zbog specifičnog se izgleda naziva lastin rep. Krov kuće je bio pokriven slamom (škopom).

 Na točki Zaboky selo šetače moramo upoznati s dijelom zabočke povijesti. Imanje Zabok spominje se u ispravi Karla I. kao imanje darovano Petru, sinu Nuzlinovom. Obitelj Nuzlin u 15. stoljeću mijenja obiteljsko ime i preuzima ime mjesta: Zabok (Zaboky), što je bilo neuobičajeno kod velikaša onoga doba (obično su mjesta dobivala imena prema imenima velikaša/vlasnika imanja). Krajem 18. stoljeća obitelj Zaboky izumire. Posljednji muški potomak bio je Baltazar Zaboky koji je započeo gradnju crkve svete Jelene Križarice. Umrijevši bez muških nasljednika imanje su preuzeli njegovi zetovi od kojih je za nas najznačajniji Baltazar Vojković koji je sagradio zabočku crkvu svete Jelene, a neki članovi obitelj Vojković pokopani su njenim kriptama.

Šetnju nastavljamo hrptom brijega, prema mjestu zvanom Zvezdar, raskrižju pet puteljaka. S obje strane staze prate nas voćnjaci i vinogradi. Na ovom dijelu puta šetač saznaje o starim  vrstama jabuka i autohtonoj lozi koja je nekad rasla na obroncima brjegova.

Ljubitelje vinske kapljice sigurno će zanimati da se poznata vrsta zagorske loze naziva zagorska (začretska) belina. Iznjedrila je osamdeset svjetskih sorata, belina križana s pinotom dala je vrhunsko vino chardonnay, a s tramincem i divljom lozom daje rajnski rizling. Uz našu belinu, pinot i traminac su najstarije sorte na svijetu. Možda bismo u jednoj od klijeti na našem putu mogli svratiti na degustaciju?

Što se tiče povijesti vinogradarstva u Zaboku, važno je spomenuti  da je u borbi protiv bolesti vinove loze u Zaboku krajem 19. stoljeća osnovano Zabočko povjerenstvo vinogradara, odnosno Povjerenstvo protiv philloksere, koje je radilo na sprječavanju bolesti loze i uvođenju novih sorti otpornih na bolesti. Do tada nepoznate američke sorte, npr. riparija, laguez, york-madeire i elvira, postale su popularne sadnice u zabočkim vinogradima.

Osim lozom, Zagorje se može ponositi kraljicom voća – jabukom koja, osim za jelo, služi za pravljenje izvrsnog octa. Najpoznatije vrste zagorskih jabuka danas su, nažalost, zanemarene. Spomenimo samo neke: adamovka – petrovka; (zeleno-žućkasta jabuka, plod ima valovito-zvjezdani oblik; jabuka koja dozrijeva najranije (čak početkom ljeta); adventka – crvena jabuka koja se stavljala pod okićeni bor za božićnih blagdana; babina – zelena zimska jabuka; crveno jajce – jesenska crvena jabuka; funtača stubička – jesenska svjetlocrvena jabuka; ivanlija – zelena jesenska jabuka; kosmatica – smeđozelena jabuka otporna na mraz; ledenka – zeleni plod jabuke, dozrijeva pred zimu; repa Ivanova – zelena jesenska jabuka finog okusa; šampanjska stubička – jesenska zelena plosnata jabuka; šarka konjščinska – šarena (crvenožuta) zimska jabuka.

Na ovom dijelu šetnice djeci ćemo ispričati priču u zagorskim vilenjacima koji su vladali Zagorjem u davna vremena. Vilenjaci su bili ljubitelji vina i pjesme. Dane su provodili u vinogradima i klijetima; uživali su u mirnom životu među zelenim brežuljcima. U doba rata dočekivali bi vojnike i mamili ih i svoje klijeti i podrume. Tamo bi ih opijali vinom, a kad bi vojnici zaspali, vilenjaci bi im posakrivali oružje da ne mogu ići u rat.

Balaškovo i lokalizmi kod Gjalskog

Došli smo do Zvezdara, raskrižja pet puteva.

Na Zvezdaru krećemo desno zato što tu počinje brijeg Balaškovo na kojem je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća bila obiteljska zadruga istoimene obitelji, a na istom brijegu su se nalazile i šume obitelji Babić. Na kopiji stare karte[26] (slika dolje) označene su sve zemljišne čestice Balaškove zadruge, a brojem 2327 označena je šuma obitelji Babić[27]. Crnom tintom upisano je ime vlasnika šume, Tite Babića, a crvenim imena korisnika pojedinog dijela šume. Babići su šume davali u zakup, a jednu takvu Gjalski je opisao u pripovijetki Starci[28].

Šuma je djelomično bila književnikova inspiracija za kratki roman Maričon i  njegov posljednji roman Pronevjereni ideali.

U romanu Maričon Gjalski opisuje šumu u kojem se glavna junakinja potajno sastajala sa svojim odabranikom, a njen bi otac, nezadovoljan zbog neprestanih svađa između Maričon i svoje supruge (maćehe nesretne Maričon), odlazio u Balaškovo gdje je tražio mir od obiteljskih problema. Pišući svoju Maričon književnik prvi put spominje lokalizam Balaškovo.

U romanu Pronevjereni ideali glavni lik je Banović čije se imanje i kurija nazivaju Kosovčak Šabac. Ime Kosovčak također je lokalizam; naime jedna šuma u Zaboku nazivala se Kosovčak. Ime je dobila prema obitelji Kos iz Zaboka čiji su muški članovi izumrli u 15. stoljeću (većina njih u ratovima protiv Turaka), a ime šume koju su posjedovali dugo se zadržalo među lokalnim stanovništvom. Što se pak tiče imena Šabac, moram spomenuti da i ono spada u lokalizam; naime jedno od zaselaka kod Krapine (danas naselje u gradu) nazivalo se upravo Šabac, a isto ime nosila je i stara utvrda kod Krapine.

Na Balaškovom možemo prošetati do najstarije klijeti (stara više od 200 godina) na brijegu, pogađate – Balaškove klijeti, koju je sagradio Mijo Balaško (1842. – 1931.), a naslijedila su ju njegova tri sina udružena u obiteljsku zadrugu. Uz klijet zasađeni su njihovi vinogradi, veliki voćnjak, nedaleko je sagrađena obiteljska kuća, postojala je užarija, dvije mlake za napajanje stoke, zemunica za spremanje ljetine, izvor (bunar) pitke vode, nekoliko njiva i livada. Imanje je spadalo u manje zadruge, a prostiralo se na malo više od 9 jutara zemlje. Gjalski je često navraćao do Balaška, sjedio bi ispred klijeti sam ili s nekim od članova obitelji. Pogled seže do Medvednice, prati mala sela podno gore: Slatinu, Igrišće, Jakovlje, Bistru, Jablanovec. S Balaškima, najviše s Franjom, razgovarao bi o poslu, kako napreduje vinograd, gdje su, kriomice, posađeni nasadi duhana – kao što to opisuje u pripovijetki Illustrissimus Battorych[29].

Brijeg je danas poznat po nasadima perunika.  Šetače bi na taj dio puta trebalo voditi tijekom svibnja kad je cvijeće u punom cvatu.

Perunika je dobila ime po slavenskoj božici Peruniki, glasnici bogova. Zagorci su je oduvijek zvali Ljelja, pa tako i njen cvijet još i danas mnogi zovu ljeljuja. Ljelja, glasonoša bogova, šarajući dugom po nebu prenosila je glas bogova na Zemlju. Vrhovni slavenski bog Perun bio je gospodar života i smrti, snažni gromovnik koji se oženio božicom Mokoš zbog njene ljepote i mudrosti. Na mjestima gdje je dotakla Zemlju izrasla je perunika. Svaki put je bila druge boje; ljepota božice tako je zauvijek ostala sačuvana u cvijetu. Godine 2000. perunika je proglašena nacionalnim cvijetom Hrvatske.

Nasuprot vrta perunika do sredine 2019. rasla je 300 godina stara murva. Dragocjena voćka (drvo ili grm) raste u gotovo svim dijelovima Hrvatske. Korisna biljka koja može imate bijele, crvene ili crne slatke plodove. Kao drvo može narasti i do dvadeset metara u visinu. Crna murva se, osim za konzumaciju plodova, koristi u medicini. Osim ploda, ljekovita svojstva imaju listovi i kora. Sirupom crne murve liječe se neredovita stolica, visoka temperatura, upale desni, jezika i slične upale. Koristi se u liječenju i u slučaju trovanja ili trakavice, upale crijeva i želuca. Murva spravljena kao čaj koristi se kod reguliranja razine šećera u krvi, a list murve se koristi za liječenje mokraćnog mjehura.

Ipak, bit će murvi na Balaškovom! Njene mladice zasađene su u blizini mjesta gdje je nekada rasla stara murva.

S Balaškovog možemo nastaviti šetnju prema Pavlovcu, do kapelice Majke Božje[30] pokraj koje teče zabočka rječica Sitnica te se glavnom cestom desno vratiti u Gredice ili skrenuti lijevo i otići prema centru Zaboka. Mi nećemo učiniti ni jedno ni drugo. Odabiremo povratak do Zvezdara i krećemo prema Piclju iznad Prosenika.

Lokalizmi u djelima K. Š. Gjalskog

Kurija Brezovica je najčešće spominjanja kurija u pripovijetkama K. Š. Gjalskog. Ona pod tim imenom ne postoji u zabočkoj okolici[31] (bar koliko je poznato autorici ovoga teksta), međutim kod Krapine postoji brdo Brezovica koje je možda bilo inspiracija za imenovanje stare kurije. Sigurno je da je atmosfera imaginarne kurije preslikana atmosfera kurija koje je Gjalski poznavao i koje je posjećivao: kurija Tompić u Grdencima, kurija Nugent (bivša kurija Vojković) u Jakuševcu. Imala sam sreću razgovarati sa starijim ljudima koji iz svog djetinjstva pamte te dvije kurije ili ih poznaju prema pričanjima svojih baka i djedova. Moj osobni dojam je da se upravo atmosfera tih kurija, čak i opisi soba i nekih detalja (trošni prozori, rad žena, opis domaćina koji časti svoje goste i pripremanje hrane u Tompićevoj kuriji, velika zemljopisna karta na zidu Nugentove kurije u Jakuševcu te jablanovi koji omeđuju tu kuriju) opisani u Gjalskijevim pričama[32].

Hodajući prema idućoj točki naše šetnje, Holanderičinoj kući, informirat ćemo naše šetače o ostalim lokalizmima i imenima povijesnih osoba te mjestima koja nalazimo u djelima zabočkoga književnika:

• Đurđevac – Roman portreta, str. 48
• Krapina, Stubica  – Na groblju, str. 70
• Kosovsko imanje – Na groblju, str. 73
• Jakuševec – Mlin kod ceste, str. 114, 123,
• Radoboj, stubički statut, toplice – Starci, str. 156, 163
• Vučja Gorica – Perillustris ac generosus Cintek, str. 173, 181 
• Vugrovec – Perillustris ac generosus Cintek, str. 177
• Krapinske Toplice – Beg sa Sutle, str. 198
• Lužnica – Illustrissimus Battorych, str. 23
• Mraclin – Zadnja četiri gornjaka, str. 233
• Krapina – Veliki sudac Krupić i ekscelencija Horst, str. 25
• Lacko – Illustrissimus Battorych, str. 22; vjerojatno inspiriran imenom vlastelina Lacka Tompića iz Grdenaca
• Hrastinski – Na groblju, str. 72; prezime Hrastinski je poznato zabočko prezime
• Mrzljak – Veliki sudac Krupić i ekscelencija Horst, str. 258; prezime Mrzljak je poznato oroslavsko prezime
• Adam Rauch  – Illustrissimus Battorych, str. 23, Žitomirski gospodin, str. 224
• Keglević, Lobor – Diljem Brezovice, str. 43
• Pejačević – Mlin kod ceste, str. 122
• Bedeković – Starci, str. 168.
• Mirko Bogović – Žitomirski gospodin, str. 224
• Jelačić, Gaj – Veliki sudac Krupić i ekscelencija Horst, str. 261

Polako stižemo do ograde kuće stare Tilčike ili, kako su je zvali, stare Holanderice. Tilčike više nema, ali sjećanje na nju ostalo je među ljudima iz Pavlovca i Jakuševca. Bila je posljednji stanovnik (ne vikendaš ili izletnik) brijega, živjela je sama u trošnoj kućici koju danas skriva gusto raslinje. Tilčika je svoj dom dijelila s nekoliko kokica koje su slobodno hodale po kući, skakale po stolu i spavale na njenom krevetu. Rado je hodala brijegom i razgovarala s vikendašima koji bi joj često davali nešto odjeće ili hrane. Nikada nije prosila, ali je darove voljela primati. Voljela je i ugostiti ljude u svom domu koji su, nenaviknuti na suživot s kokicama, rijetko dolazili. Tilčika je cijeli svoj život čekala brata koji je nestao u Drugom svjetskom ratu. Nikada nije izgubila nadu u njegov povratak, ali nije dočekala njegov povratak. Za sve nas koji smo ju poznavali ostala je simbol čiste sestrinske ljubavi koja joj je davala snagu za život.

Prolazeći pokraj gustog raslinja stižemo na Lijepi brijeg; tako su ga nazvali vlasnici vikendica koje se tu nalaze. Među njima se ističe jedna drvena koja je suvremena verzija bogate zagorske hiže.

Tamna strana Ksaverove šetnice

Nedaleko Lijepog brijega nalazi se mistično mjesto koje će zaintrigirati maštu šetača. Dolazimo do solarovoga groba i Vražje peći.

Solarov grob vezan je uz staru zabočku legendu o smrti putujućeg prodavača soli. U vrijeme kada je sol bila iznimno skupa i nije se lako nabavljala putujući trgovci solju, solari, smatrani su bogatašima. Jednog takvog solara zadesila je tragična sudbina na putu prema Proseniku. Lokalni razbojnici su ga opljačkali i potom ubili. Tijelo nesretnog trgovca pokopali su pokraj puta, baš kod ulaska u Vražju peć. Do prije desetak godina pokraj tog puta nalazila se nakupina zemlje koja je sličila humku, ali nitko zapravo ne zna je li to bio grob nekog solara ili je izgled groba tek slučajnost koja je prerasla u legendu. Ostale su samo brojne priče koje su govorile o solarovom grobu i njegovom nemirnom duhu koji plaši prolaznike. Humka danas nema, asfaltiranjem ceste on je nestao pod težinom bagera.

Maštu lokalnog stanovništva budila je staza koja je, tik do solarovoga groba, vodila u tamnu šumu. Navodno je početak šume bilo mjesto sastajanja coprnica i črnoga vraga. Ljudi iz Zaboka pričaju da se coprnice sastaju noću na stazi koja se spušta s glavnoga puta: Ideju v šumu na čijem rubu se nalazi crna mlaka. Tu one tancaju s črnim vragom i jašeju metlu. Saka prava coprnica zna kak skriti tragove na putu, znaju one skriti i celi put pak se Zagorci rad zgubiju i doma zakesniju. Ak’ te coprnice po mlaki vlječeju više nigdar ne buš imel sreče v življenju. Moreju i živinu zacoprati; tak su jenu kravu scoprale da ni mogla več mukati ni mleka davati, a s paše se dimu vrnula na pola bela, a na pola črna.

Zadnja žena proglašena coprnicom u Zagorju bila je Jela Futakovec iz Donje Stubice 1746.[33] Domaći ljudi govore: Su ju Stubičanci vužgali i njenu copriju zaustavili. Tko zna koliko bi još žena skončalo na lomači da carica Marija Terezija nije promijenila zakon 1758. prema kojem se svaka optužba za copranjem morala dokazati na carskom dvoru u Beču. Naglo je pao broj optužaba. Gdo bu išel v Beč, em je te preskupe!

Mistika je privlačila Ksavera Šandora Gjalskog. U mnogim njegovim djelima[34] naglašava se atmosfera nečeg mističnog. Interes za izučavanje okultnog i mističnoga Gjalski je razvio u starijim danima života, u doba smrti svoje majke (umrla je 1891.) i oca (umro je 1892.). Zasigurno je tražio odgovore na pitanja duše i gubitka dragih osoba.  

Njegova pripovijetka San doktora Milića odiše mističnom atmosferom koja čak izaziva nelagodu i strah. Sam pisac volio je mistiku i često ju je nalazio u odnosu čovjeka prema prirodi.

Nebo, posebno noćno nebo, često je zaokupljalo interes Ksavera Šandora Gjalskog. Promatrajući zvijezde postavljao si je brojna pitanja o beskonačnosti, trajanju i vremenu; o daljini i nedostižnosti pa i umiranju. Nebo (svemir) je fasciniralo književnika. Gjalski, zanesen ljepotama doma, ladanjskog života i ljepote noćnog neba, u autobiografiji piše: …kao malo dijete (sam) već zapadao u zanos nad ljepotom noćnog zvjezdovitog neba, s nasladom prisluškivao pjevanje ptičica i veselio se sjenama šume. Nezaboravne su mi u tom pogledu šetnje s ocem po polju i šumi, ili kad se sjećam na ljetne večeri pak bih s roditeljima i braćom izašao na šetnju – na široku livadu pod dvorom – i onda nam bi otac tumačio što su to ove zvijezde nad nama, ili pak majka pripovijedala kakvu nježnu priču o njima.

Veliki interes za proučavanje zvijezda probudio je u Gjalskom Oton Kučera (1857. – 1934.), astronom, prirodoslovac. Gjalski je prisustvovao predavanjima ovoga hrvatskog astronoma i potaknut njima sam je izučavao astronomske knjige.

Gjalski govori i o svom rođenju kao nečem, možda, mističnom (u tekstu Za moj životopis, K. Š. Gjalski, Izabrana djela 6, Članci i zapisci, GZH, Zagreb, 1980.) Rodio se u petak, tik pred ponoć: Moj prvi glas novorođenčeta bio je popraćen udaranjem stare dvjestagodišnje ure, kojim je najavljivala dvanaest sati, ili, kako je u ono još romantično u nas doba, primalja, valjda takođe romantična, inače supruga felčera iz obližnjeg trgovišta, uskliknula: Die Geisterstunde! I tako rođen u petak, u takvu uru, budu mi od prvog časa u životu pratilicama starodavne predrasude i bojazni; a malo zatim zahvati me bolest tako jako da su i prizvani liječnik, i felčer i žena mu primalja odsudili te mi je živjeti samo još nekoliko sati, pak – žene oko zipke nisu više dvoumile da tako bude kad sam se u petak rodio. A jer je opet za kratko vrijeme dojkinja izgubila mlijeko i morali su me hraniti odsele bez ženskog mlijeka, to je predsuda o petku još i dalje svoj trijumf slavila.

Nakon ovako opširne priče o vješticama, copranju i mistici nastavljamo šetnju prema Piclju iznad Prosenika. Nema još mnogo do našeg cilja. Zadnji uspon rado bih nazvala Uspon Ive pl. Babića Gjalskog, u sjećanje na Ksaverovog unuka koji je poginuo kao alpinist.

Picelj! S vrha brijega puca pogled koji oduzima dah. Nema ljepšeg mjesta za kraj naše šetnje! Stojimo na ravnini iznad Prosenika; očima pratimo pogledom krug ljepote: Strahinjčica, Ivanščica, Klek, Žumberak, Samoborsko gorje, Medvednica.

Tu ćemo predahnuti, osvježiti se u toaletu i nešto pojesti. Možemo prošetati botaničkim vrtom koji čuva raznoliko raslinje našega kraja[35].

Po povratku s Piclja prolazimo Jakuševcem, zabočkim zaseokom koji čuva tajnu Vojkovićeve kurije koju su zaboravili čak i mnogi Zabočani. Marija Vojković (1821. – 1894.), udovica Sigismunda Vojkovića, preudala se za Irca Artura Nugenta (1825. – 1897.). Imanje i kurija u Jakuševcu od tog se doba nazivaju Nugentovo imanje.

Artur Nugent bio je državni komornik, natporučnik II. banatskog pograničnog puka i pobočnik svom ocu Lavalu Nugentu[37], virilni član Hrvatskog sabora, odlazio je na Požunski sabor. Nakon vojne karijere bavio se poduzetništvom. Imao je u vlasništvu dvije tvrtke, a jedna se bavila i poslovima oko gradnje pruga u Hrvatskoj. U poduzetničkim vodama nije se dobro snalazio pa je ubrzo propao. U vrijeme Ilirskog pokreta bio je pristaša Iliraca. Ženidbom s groficom Marijom Vojković, udovicom grofa Sigismunda Vojkovića, postao je vlasnikom zabočkog imanja Pastorjevo kojem je pripadala kurija i zemlja u Jakuševcu, Pavlovcu i Trebežu. Kuriju i dio zemlje kupio je 1896. seoski sudac Josip Hren, a njegovi nasljednici su je zbog dotrajalosti srušili 1965. 

Stižući na glavnu zabočku cestu Matije Gupca završavamo našu šetnju Ksaverovom stazom. Možemo se uputiti prema centru Zaboka ili natrag do Gredica i još jednom promotriti dvorac Gredice, dom zabočkoga književnika Ksavera Šandora Gjalskog.

Umjesto zaključka

S nadom da ćemo se jednom sresti na Ksaverovoj stazi, zahvaljujem svima koji su pomogli i koji i dalje pomažu u ostvarenju ovog projekta:

• Vlasti Horvatić-Gmaz, tajnici udruge Kajkaviana i urednici časopisa Hrvatsko zagorje
• Dariji Mikulec, diplomiranoj filozofkinji i komparatistici književnosti koja je prevela članak Nine Glaser s francuskog na hrvatski jezik
• Valentini Đurek, zabočkoj dogradonačelnici koja podupire projekt i zaslužna je za tiskanje karte Staze
• Gordani Dugorepec, nekadašnjoj tajnici Matice hrvatske Ogranak Zabok, koja me i nakon sedam godina podržava da pišem i govorim o Ksaverovoj stazi
• Svim planinarima PD „Zagorske steze“ koji su ishodili dozvole kod privatnih vlasnika zemljišta gdje će se postavljati informativne ploče i putokazi

Literatura:

Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980.,

Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 6, Članci i zapisi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980.

Očak, Jelena, Antun Mihanović, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998.,

Vjesnik bibliotekarstva Hrvatske 56, 4 (2013) UDK/UDC 027.7.:025.2, Kulaš, Vanja, Legat Nine Glaser u kontekstu zbirke za francuski jezik i književnost knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013.

Hrvatski planinar 7 – 8, časopis Hrvatskog planinarskog saveza, srpanj/kolovoz, 2015.

https://mapire.eu/en/map/cadastral/?layers=3%2C4&bbox=1765686.6533087338%2C5783338.086439269%2C1768908.9517823807%2C5784293.549292833

https://issuu.com/eliott3/docs/dossier_croatie

Izvori:

Mapa Ksaverove staze (u vlasništvu TZ Zabok)

Karte iz 19. stoljeća – Područni ured za katastar Krapina, OKN Zabok

---

[1]Planinari (Dinka Tomašković Presečki, Sandra Babnik Lončar, Mario Presečki, Stjepan Hanžić) Zagorskih steza su u Ksaverovoj stazi vidjeli mogućnost produžetka već ranije markiranog planinarskog puta te su 2018. aplicirali na natječaju za sredstva iz fondova Europske unije – Natječaj u okviru Programa ruralnog razvoja RH iz operacije 7.4.1. iz 2018., Ulaganje u pokretanje, poboljšanje ili proširenje lokalnih temeljnih usluga za ruralno stanovništvo, uključujući slobodno vrijeme i kulturne aktivnosti te povezanu infrastrukturu. Nažalost, sredstva nisu dobivena. Svoj projekt poslali su i u LAG Zagorje-Sutla. Godine 2017./18. obišli su sve vlasnike zemljišta iznad Gredica i dobili potpisanu suglasnost za postavljanje informativnih ploča i putokaza. Mario Presečki je fotografirao sve važne točke na stazi.

Sandra Babnik Lončar i Dinka Tomašković Presečki su 2015. Ksaverovu stazu uključile u svoju ideju osnivanja muzeja posvećenoga Gjalskom.

Godine 2016. interes je pokazalo i Gradsko vijeće grada Zaboka, što je dovelo do angažiranja Grada i izdvajanja dijela financijskih sredstava za početak realizacije projekta. U nastojanjima ostvarivanja Staze istakla se današnja dogradonačelnica Zaboka, gđa Valentina Đurek, koja je najzaslužnija za tiskanje karte Staze.

[2] Mapa je tiskana, ali za sada ne i distribuirana. 

[3] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 6, Članci i zapisi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., str. 214-219

[4] Prema usmenoj predaji koja se mogla čuti među Zabočanima, sam knez Pernar je u to doba imao dio imanja u Zaboku, a polja ispod Gredica stanovnici Zaboka i danas iskrivljeno zovu prnarovo.

[5]https://mapire.eu/en/map/cadastral/?layers=3%2C4&bbox=1765686.6533087338%2C5783338.086439269%2C1768908.9517823807%2C5784293.549292833

[6] Zabočani su zabunom Gornje Prekrižje zamijenili imenom Podsused.

[7] Majka K. Š. Gjalskog, Helena, i majka A. Mihanovića, Justina, bile su sestre.

[8] Stari naziv Tuheljskih Toplica bio je Malo Trgovišće.

[9] Roman je kao cjelovito djelo izdala MH Ogranak Zabok 1994. i ponovno 2004.  

[10] Očak, Jelena, Antun Mihanović, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., str. 255-294

[11] Antun Mihanović (1796. – 1861.), hrvatski pjesnik, autor nacionalne himne Lijepa naša, obavljao je diplomatsku službu kao prvi austrijski konzul u Beogradu od 1836. do 1838. Zbog sukoba s knezom Milošem Obrenovićem napušta Beograd nakon dvije godine.

[12] Anka Obrenović poginula je 1868. u atentatu u kojem je ubijen i sam srpski knez.

[13]Ovo shvaćanje likova i događaja i povlačenje paralele sa stvarnim životom osobno je shvaćanje i interpretiranje autorice članka i ne mora se slagati sa stručnim književnim analizama. To se odnosi na sve interpretacije i paralele književnih djela i stvarnog života koje autorica iznosi u ovome članku.

[14] Dr. Vladimir Jurko Glaser (Gorizia, Italija, 1924. – Ženeva, Švicarska, 1984.) – znanstvenik, teorijski fizičar, jedan od najvećih autoriteta u proučavanju kvantnih polja. Elektrotehniku i teorijsku fiziku studirao je u Zagrebu. Godine 1955. postaje prvi pročelnik Odjela teorijske fizike u Institutu Ruđer Bošković, a od 1957. radi u Europskom centru za nuklearna istraživanja (CERN).

[15]https://issuu.com/eliott3/docs/dossier_croatie

[16]Vjesnik bibliotekarstva Hrvatske 56, 4(2013)UDK/UDC 027.7.:025.2, Kulaš, Vanja, Legat Nine Glaser u kontekstu zbirke za francuski jezik i književnost knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013., str. 67-82

[17] Vjesnik bibliotekarstva Hrvatske 56, 4(2013) UDK/UDC 027.7.:025.2, Kulaš, Vanja, isto, str. 78

[18] Dva znanstvena rada Ive pl. Babića objavljena su u časopisu Priroda.

[19] Hrvatski planinar 7-8, časopis hrvatskog planinarskog saveza, srpanj/kolovoz 2015.

[20] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 6, Rukovet autobiografskih zapisaka, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., str. 234

[21] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 6, Rukovet autobiografskih zapisaka, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., str. 237-238

[22] Pretpostavka je nastala na osobnom doživljaju autorice teksta i ne mora se slagati mišljenjima analitičara ili čitača Ksaverovih djela.

[23] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., str. 282-283

[24] Zlata Varga iz Pavlovca ponekad je zalazila u kuriju Gjalski. Kao mlada djevojka sudjelovala je u igrokazima koje je obitelj Babić priređivala za Svetog Nikolu ili Božić, a kao odrasla osoba navraćala je po pisma ili druge pošiljke (bila je zaposlena pošti) koje je književnik slao.

[25] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980.: priče Diljem Brezovice, Roman portreta, Idila starog ljeta, str. 42, 44, 143, 145

[26] Izvor karte je Područni ured za katastar Krapina, OKN Zabok. Karta je pribavljena zaslugom g. Stjepana Hanžića iz Jakuševca.

[27] Sredinom 19. stoljeća Babićeva šuma je kupovinom prešla u vlasništvo Balaškove zadruge.

[28] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., priča Starci, str. 161

[29] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., Illustrissimus Battorych, str.24

[30] Nepoznata godina izgradnje

[31] Na početku Gajeve ulice u Zaboku nalazi se tabla turističke zajednice koja upućuje šetača na stazu Brezovica. Nakon istraživanja utvrdila sam da je tabla grješkom postavljena na tom mjestu. Trebala je biti stavljena kod Krapine i upućivati na stazu brda Brezovica između Strahinjčice i Vinagore.

[32] Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., Illustrissimus Battorych, str.21, 22; Diljem Brezovice, str. 39; Na groblju, str. 75; Plemenitaši i plemići, str. 78, 90; Mlin kod ceste, str. 114, 123

[33] Podatak se nalazi u Enciklopediji Hrvatskog zagorja –  segment Vještice

[34]Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 1, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980., priče Idila starog ljeta, str.143; Žitomirski gospodin, str. 216; Zadnja četiri gornjaka, str. 234 i Gjalski, Ksaver Šandor, Izabrana djela 6, Pod starim krovovima; Iz varmeđinskih dana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1980, Rukovet autobiografskih zapisaka, str. 227, 233

[35]Autoričina je želja da se planinarski dom, naravno uz dozvolu planinara, koristi kao mjesto okupljanja u kojem se mogu organizirati razna predavanja, natjecanje u znanju kajkavskog jezika, poznavanju botanike, folklorni plesovi i običaji. Bio bi idealno mjesto za održavanje radionica, umjetničkog stvaranja, mjesto zabave i učenja. Posjetitelji Ksaverove staze mogli bi se upoznati s životom i djelovanjem nekih Zabočana: Janka Tomića, Ladislava pl. Tompića, Božidara pl. Tompića, Marije Nugent i njenog supruga, Irca Artura. Možemo govoriti o Mimici Kantoci, poznanici K. Š. Gjalskog te o intelektualnom krugu koji se okupljao u Malom Taboru: barun Henry Kavanagh-Ballyane, učitelj i književnik Janko Leskovar iz Prišlina, profesori Frane Bulić i Luka Marjanović iz Zagreba. Svatko od njih ima svoju zanimljivu priču (ili prezentaciju/predavanje/okrugli stol/gledanje filma… ) koju ćemo možda jednom poslušati kada dođemo Ksaverovom stazom na zabočke brege.

[36] Fotografija je vlasništvo Stjepana Hanžića iz Jakuševca. Snimljena je početkom 60-ih godina 20. stoljeća.

[37] Laval Nugent od Westmeath (Ballynacor, Irska, 3. 11. 1777. – Bosiljevo, Hrvatska, 22. 8. 1862.) – pripadnik visokog plemstva iz Irske, profesionalni vojnik u austrijskoj službi. Obnavljao je dvorce obitelji Frankopan te je bio strastveni skupljač umjetnina iz antičkog doba.

Tekst je objavljen u časopisu Hrvatsko zagorje, br. 3-4, godina 2020.; ISSN 1330-7819.