Ivana Bodrožić hrvatska je spisateljica rođena u Vukovaru, autorica mnogih nagrađivanih i prevođenih djela; zbirki poezije „Prvi korak u tamu“, „Prijelaz za divlje životinje“, „In a Sentimental Mood“, romana „Hotel Zagorje“ i „Rupa“, zbirke priča „100% pamuk“  i zbirke kolumni „Za što sam se spremna potući“ te slikovnice „Klara Čudastvara“. U Zelenoj dvorani u sklopu tribine „Književnost u Zelenoj“ Ivana Bodrožić je kroz razgovor s koordinatorom večeri, Tinom Krznarom, iznijela mnoge stavove o kojima progovara u svojim tekstovima. Prije samog predstavljanja knjige „Sinovi, kćeri“, autorica se osvrnula na svoj prvi roman „Hotel Zagorje“ prema kojem je napravljena i kazališna predstava. Kada je roman izašao, na političkoj je sceni bilo negodovanja zbog odabira lika devetogodišnje djevojčice kao glavnog lika, no upravo je takvog lika autorica odabrala za svoje djelo jer je shvatila da je sve što se dogodilo u njenom vlastitom djetinjstvu bilo vrlo netipično i željela je to prikazati kroz pogled djeteta  na književni način. Da bi se pismo djeteta moglo ostvariti, treba izaći iz odraslog sebe i uroniti u zamišljeni lik. Priča je to o generaciji djece koja su iskorijenjena i koja su gradila identitet kroz neobičnost odrastanja u neobičnim vremenima. Ono što je autorica naglasila jest to da ne postoji idealan čitatelj; svaka je osoba različita i u nju su utkani vanjski čimbenici pa na taj način i čita tekst. Autoricu zanima stvarnost jer ono što je u stvarnosti, čitatelj može razumjeti, a kada se na simbolički način obradi, nastaje književno djelo. Ovisno o iskustvu svaki čitatelj na drugačiji način shvaća priču i (ne)vjeruje autoru pa je zato važno dobro ispričati priču; da bi se u nju moglo povjerovati i na neki se način s njom poistovjetiti.

„Sinovi, kćeri“ priča je sastavljena od tri dijela koju čine tri različite perspektive: lik Lucije, junakinje koja je ostala tjelesno paralizirana i u stanju zaključane osobe, lik njenog partnera Dorijana koji se osjeća zarobljeno u tijelu koje ne osjeća svojim te lik majke koja se čini puna predrasuda, a zapravo je formirana iskustvom zbog kojeg je takva kakva jest. Lik Lucije u romanu utjelovio je buntovnicu i kukavicu u isto vrijeme. Dopustila je sebi da se zaljubi u nekog drugačijeg, što je revolucionarno i odvažno, ali nije bila dovoljno važna da se zauzme za sebe i istupi za svoje želje te prekine toksične odnose s ljudima oko nje. Tragika u njenom liku jest ta da sve razumije, ali ne može ići do kraja u svojim željama i nakanama, a to stvara autentičnost lika kojega čitatelj može razumjeti. Likovi, u ovom i bilo kojem drugom romanu, ne mogu biti crno-bijeli ako žele ostaviti utjecaj na onog koji čita.

Po riječima koordinatora večeri, Tina Krznara, možda najupečatljivija perspektiva romana je ona Lucijine majke koja po svemu pripada većini i nije ni svjesna kako ju je sustav deformirao i kroz godine prilagodio sebi. Autorica se tim dijelom obraća generacijama žena kojima je tijekom 90-ih Ustavom obećana emancipacija, no samo na papiru; one su i dalje bile u lošijoj poziciji od muškaraca u vrlo patrijarhalnim obiteljima. Ono što ističe autorica da je vrlo važno, a nedovoljno istaknuto, jer se često ističe odnos oca i sina, jest odnos majke i kćeri koji je puno kompleksniji jer se sinove treba gurati, a kćeri braniti; majka za kćer ne želi da je neprimjerena, a ako ima slobodu kao što ima muško dijete, veća je vjerojatnost da će biti etiketirana kao takva. Sve to vodi do činjenice da patrijarhat uništava i muškarce jer ih tretira kao nagonska bića koja se ne mogu kontrolirati i pred kojim se žene moraju bojati za svoje dostojanstvo. Muškarci prihvaćaju tu ulogu jer im odgovaraju privilegije koje imaju, a kada bi se odrekli nekih takvih privilegija, možda bi to vodilo prema boljem društvu. Obitelj je ta koja daje svojevrsni identitet tim mladim kćerima i sinovima. Za obitelj nas veže osjećaj dužnosti i kušnje, i karakter, ali i emocija. Nitko ne može odabrati svoju obitelj, ali odlučuje hoće li dati da taj odnos prevlada, hoće li povući granicu ili stvoriti novi identitet nevezan za obiteljske odnose. Sukladno ovoj tematici, spomenut je i lik oca u djelu koji utjelovljuje antimacho muškarca koji je u takvoj sredini da zadovoljava sve uloge koje se od njega očekuju.

Autorica je ovim djelom željela osvijestiti kako je svaki čovjek barem u jednom dijelu života zaključan i stran osobama koje su mu najbliže. Početak pisanja romana bila je knjiga „Zaključana“ Ivančice Matuša koja je zbog moždanog udara u 41. godini ostala zaključana u svom tijelu. Kada se donekle oporavila, svoju je priču podijelila u romanu koji je zatim utjecao na Ivanu Bodrožić i čija ju je tema potaknula na raspravu o paraliziranosti u tijelu i svijetu. Osim toga, na autoricu je mnogo utjecala i ratifikacija Istambulske konvencije 2018. kojom se sprječava nasilje nad ženama, a tijekom koje je politička desnica promovirala program sprečavanja rodne ideologije raznim negativnim istupima. Iako je ratifikacija provedena, značajnije promjene u društvu nije bilo.

Nakon iscrpne analize autoričinih razmišljanjima o kojima piše u romanu „Sinovi, kćeri“, nekoliko je prisutnih gostiju postavilo dodatna pitanja. Jedno od takvih bilo je pitanje je li dovoljno samo govoriti i pisati o muško-ženskim odnosima ili je potrebno i istupiti. Autorica se odmah osvrnula na feministički pokret 80-ih koji bi zaživio i donio rezultate da nije počeo rat koji je obratio ljude na razmišljanje o resursima koje razumiju i s kojima su upoznati. Feministička priča bila bi drugačija u našim krajevima da nije bila zaustavljena, no autorica vjeruje da se ipak događaju promjene zbog pojedinaca koji istupaju zbog društvene nejednakosti. Autorica se prošle godine istaknula člankom o muškoj dominaciji u književnosti, čime je željela reagirati i pokazati kako se ženske spisateljice moraju boriti da bi ih se čulo i da bi dobile na važnosti kakvu zaslužuju, što se ipak polako mijenja u svijetu, ali i u našim krajevima (iako sporije).

Na kraju večeri gosti su mogli kupiti knjige po promotivnim cijenama, a nerijetki su došli osobno upoznati se s autoricom i pokupiti još koje zanimljivo razmišljanje o feminizmu, funkcioniranju svijeta, društvenoj nejednakosti i promjenama koje bi se trebale dogoditi da svijet bude ljepše mjesto.


Lucija Mlakar