Književna tribina, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Zaboku, posvećena liku i djelu najvećega zabočkog književnika, Ksavera Šandora Gjalskog, održana je 23. listopada u Velikoj galeriji grada Zaboka. Da je književno stvaralaštvo Gjalskoga zanimljivo i danas svim generacijama svjedoči puna dvorana okupljenih ljubitelja pisane riječi pa sve do mlađih i starijih znatiželjnika koji su željeli čuti i naučiti više o njegovu jeziku i stilu u poznatim i proslavljenim djelima. Predavačice na večerašnjoj devedesetominutnoj tribini bile su znanstvenice i profesorice na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Tatjana Pišković s Katedre za hrvatski standardni jezik i doc. dr. sc. Suzana Coha s Katedre za noviju hrvatsku književnost. Samim time teme predavanja obuhvaćaju književnost i jezično-stilsku analizu književnih djela u kojima su se predavačice izvrsno nadopunjavale.

U ime Ogranka Matice hrvatske u Zaboku gošće predavačice i publiku pozdravio je dr. Ivica Balagović, predsjednik Ogranka, a moderatorica tribine, potpredsjednica Ogranka, Sandra Babnik Lončar u uvodnim je riječima predstavila životopise predavačica, vrsnih poznavateljica hrvatskog jezika i književnosti, i uvela u predavanja znamenitom misli da je Gjalski „čuvar prošlosti“. Pristup predavačica odabranim temama obuhvatio je jezično-stilsku analizu najpoznatije zbirke pripovijedaka Pod starim krovovima i književnopovijesni te komparativni pristup povijesnim romanima Osvit i Za materinsku riječ.

Profesorica Tatjana Pišković dala je izvrsnu i temeljitu, jasnu i konciznu, jezičnu analizu ulomka s početka pripovijetke Illustrissimus Battorich iz zbirke Pod starim krovovima, Gjalskijeva najpoznatijeg i najhvaljenijeg djela, i to iz prvoga izdanja zbirke u izdanju Matice hrvatske iz 1886. godine koje je usporedila s onim promijenjenim iz 1912. godine. Profesorica Pišković usporedila je promijenjene jezične razine i jedinice i to na grafijskoj (bilježenje jata, digrafa dj), ortografskoj (praćenje etimološkog načela: sablastnimi), fonološkoj (izprava, uzklik), morfološkoj (čuva stari D, L i I mn., a iznevjerava G mn.: o davnih zgodah; starih misli) i leksičkoj razini (pako, toli) – dakle, ukupnoj jezičnoj razini. Profesorica je u svom istraživanju došla do zanimljivog zaključka kako Gjalski, inzistirajući na staroj deklinaciji, po uzoru na Babukićevu i Mažuranićevu gramatiku, koristi zapravo svoj organski kajkavski idiom, a tu je tezu potvrdila uspoređujući neke njegove književne izraze s današnjim kajkavskim jezikom. Uspoređujući Gjalskijev prvotisak Pod starimi krovovi i djelo Ksanta Iva Vojnovića (pseudonim Sergij P.), objavljeno iste 1886. godine u izdanju Matice hrvatske, iako se radi o potpuno različitim autorima – stilski, jezično i lokacijski, došla je do zaključka da su ona itekako različita: Dok Gjalski te godine slijedi staru deklinaciju po uzoru na ilirce, Vojnović koristi suvremenu deklinaciju, istovjetnu današnjem standardnom jeziku. Profesorica Pišković iz tih analiza navodi tri bitna zaključka: do 1886. godine hrvatski jezik još uvijek nije standardiziran pa djeluju vukovci i Zagrebačka filološka škola, Matica hrvatska izrazito je liberalan izdavač s obzirom na to da daje slobodu autorima u izboru pravopisa i gramatike i njihovih načela te da je te 1912. prvo izdanje zbirke Pod starimi krovovi bitno promijenjeno jer i sam Gjalski kasnije prelazi prirodno i prihvaća novu deklinaciju dok je do 1912. hrvatski jezik standardiziran po uzoru na hrvatske vukovce.

U dramskom intermezzu, koji je prikazao zanimljiv dijalog između Matoša i Gjalskog, nastupile su učenice 2. razreda prirodoslovno-matematičke gimnazije u Zaboku koje su zanimljivo i humoristično, u sklopu međuškolskog projekta Gjalski, dramski prikazale odnos između dvojice velikih hrvatskih književnika.

Profesorica Suzana Coha u svom se predavanju usmjerila na proučavanje odnosa povijesti, pripovijedanja i istine u Gjalskijevim djelima, odnosu književnih kritičara prema njegovu stvaralaštvu te pozicioniranje Gjalskoga između elitne i trivijalne književnosti. Pritom je objasnila zašto kritičari smatraju Gjalskoga boljim novelistom i piscem kratkih formi nego romanopiscem, što za njega znači povijest, a što ta ista povijest znači u njegovim djelima te kako je utjecao na daljnje književne naraštaje. Profesorica Coha objašnjava zašto je Gjalski najčitaniji hrvatski realist, najproduktivniji književnik i najutjecajniji prozaist vodeći nas kroz različite žanrove deset njegovih romana od kojih su neki politički, domoljubni, povijesni, društveno-analitički, a neki romani ideja, lika ili Künstlerroman. U svojem predavanju profesorica ističe povijesne romane Dolazak Hrvata, Osvit i Za materinsku riječ i preispituje položaj povijesti, pripovijesti i fikcije u tim romanima. Ističući Gjalskijev izniman historiografski senzibilitet, objašnjava kako Gjalskijeva namjera velike priče o jednoj naciji doživljava raslojavanje, kao i njegovi romani, zbog heterogenosti tema, žanrova, ideologija. Ono u čemu je Gjalski dosljedan, to su homogenost stila i osnovni idejni principi. Gjalski isprepleće elemente sentimentalizma, romantizma, realizma i moderne te ga se zato smješta između elitne i trivijalne književnosti – dok ga jedni hvale, drugi ga kritiziraju. Profesorica ističe kako se ipak svaka velika povijesna priča vraća u sadašnjost kao potvrda kvalitete i novoga preispitivanja.

Profesorica Sandra Babnik-Lončar zahvalila je predavačicama na iznimnim predavanjima i dubinskim analizama jezika i stila Ksavera Šandora Gjalskog, a u svom tekstu u glasilu Gjalski piše da će predstavljena znanstvena istraživanja upotpuniti korpus djela o Ksaveru Šandoru Gjalskom za budući interpretacijski centar posvećen velikom zabočkom književniku. Sigurni smo da će ova znanstvena istraživanja svakako uvelike pridonijeti razumijevanju književnog stvaralaštva zabočkoga pisca i rasvijetliti njegova djela i načine pisanja. A mi smo otišli kućama s novim spoznajama i razmišljanjima o našem gredičkom gospodinu i shvatili da se o njemu treba još puno otkriti i dalje otkrivati. Tko zna koja nas otkrića tek čekaju…

Tina Marušić