Na sam rođendan velikoga gredičkog pisca 26. listopada u Galeriji grada Zaboka književnica, profesorica, znanstvenica i povjesničarka književnosti Julijana Matanović održala je jednosatnu Književno-znanstvenu tribinu posvećenu Ksaveru Šandoru Gjalskom i njegovim autobiografskim zapisima. Tribina je organizirana u suradnji Ogranka Matice hrvatske u Zaboku i Kulturne manifestacije „Dani Ksavera Šandora Gjalskog“. Da je sa Zabokom snažno povezana i da je Zabok uvijek željno i srdačno očekuje dokazuje i mnogobrojna okupljena publika koja je s izrazitom pažnjom i pozitivnim reakcijama i komentarima dočekala Julijanu Matanović, ne samo kao vrsnu poznavateljicu lika, djela i književnoga opusa Ksavera Šandora Gjalskog ili kao dobitnicu Književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ (za roman „I na početku i na kraju bijaše kava, 2014.), već kao iskrenu i omiljenu prijateljicu Zaboka. Sa Zabokom i Zabočanima, a posebno s Gjalskim, Julijana Matanović višestruko je povezana neraskidivim nitima – osim navedenoga, članica je Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade, profesorica koja je održavala brojne kolegije studentima o Gjalskom na fakultetima, ali i znanstvenica koja je tribinu o Gjalskom održala i 2015. godine pred domaćom publikom. Nije pretenciozno reći da je Julijana Matanović neraskidiv dio Dana Gjalskog i da je Gjalski trebao i morao doći u ruke poznate i omiljene književnice.
Predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Zaboku, Sandra Babnik Lončar, najavila je predavačicu i temu, povezanost Gjalskoga sa suvremenicima, književnošću, društvom i vremenom u kojem je živio, a kao uvod u neiscrpnu temu o životu i djelu najpoznatijega zabočkog pisca poslužilo je reprezentativno 1. izdanje knjige Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovietke, obiteljsko nasljeđe, u kojoj je objavljen tekst-priča Rukovet autobiografskih zapisaka iz 1923. u izdanju Matice hrvatske.
Julijana Matanović, u večerašnjoj ulozi znanstvenice i povjesničarke književnosti, osvrnula se na autobiografske zapise Ksavera Šandora Gjalskog u djelima Moj životopis (Mladost, 1898.) i Rukovet autobiografskih zapisaka (1923.) i argumentirala u pet ključnih točaka zašto je Ksaver Šandor Gjalski književni klasik. Ponajprije argumentira pojam klasika u primjenjivosti u sadašnjim vremenima, odnosno svevremenosti, u kojima njegove rečenice, misli, stavovi, teze i promišljanja prepoznajemo i danas kao bliske, aktualne i prepoznatljive. Poistovjećujemo se s njegovim vremenom i prostorom te s njima poistovjećujemo i današnje društvene prilike. Izvrsno i promišljeno predavačica povezuje roman „Vježbanje života“ Nedjeljka Fabrija i mjesto spominjanja Gjalskijeva romana „Pronevjereni ideali“ kako bi argumentirala odnos književnoga nasljeđa i pravo autobiografije i pisca na govor i komunikaciju s tekstom te njegovu interpretaciju. Tekst se ne odmiče od autobiografije, već pronalazi snažne i čvrste argumente za smještanje autobiografije i društveno-političkoga konteksta u interpretaciju književnoga djela. Čita tako ulomke iz Rukoveti gdje Gjalski izravno komentira sebe, svoje političke mijene i odluke, stvaralaštvo, književni život, odnos prema literaturi, uzorima i nasljeđu. Tekstovi i iščitavanje povijesti u uskoj su vezi, a ta veza povod je i temelj i za znanstveno-povijesne analize. Gjalski se u svojim autobiografskim zapisima osvrće na školstvo, literarno stvaralaštvo, ističe književnoteorijske probleme, probleme sistematizacije i tipologije književnosti, vezu između umjetnosti i politike, a danas njegovi zapisi snažno korespondiraju s našom svakodnevicom. Predavačica ističe tu činjenicu kao odrednicu klasika. Spominje i tri tematska ciklusa Gjalskoga – prozu nostalgije, političko-povijesnu prozu i fantastičnu prozu i naglašava više stilskih formacija koje su oblikovale njegov literarni put. Također, spominje i objašnjava Gjalskijev odnos prema autoritetima, odnosno formativnim osobama, i odnos današnjih književnih krugova prema piscima, nasljeđu i prošlosti, domaćem i stranome, statusu književnika na domaćoj književnoj sceni. Uz presjek kronologije romana “U noći“, „Osvit“, „Za materinsku rieč“, „Dolazak Hrvata“, „Pronevjereni ideali“, predavačica povezuje i političko djelovanje Gjalskoga, njegov odnos s Matošem i Zagorkom, radom u Društvu hrvatskih književnika. Predlaže da se organizira okrugli stol na kojem bi se analizirala povezanost dobitnika Književne nagrade i njihovih knjiga s opusom Gjalskoga i njegovim tematskim ciklusima. Književno-znanstvena tribina osvijetlila je i nova mjesta u bogatom opusu Ksavera Šandora Gjalskog, navela je na promišljanje o mogućim interpretacijama, o dijelovima koji podliježu novim iščitavanjima, a ponajprije podsjetila da baštinu i nasljeđe treba čuvati i cijeniti i da Gjalski zaslužuje mjesto klasika u hrvatskoj književnosti. Za život i osobna iskustva lijek i mjesto ponovnih vraćanja, a Gjalski, Rukoveti i ostala djela, Zabok kao neiscrpna mjesta ponovnih čitanja.
Tina Marušić