RAZGOVOR S DANIELEOM STEFANINIJEM, TALIJANSKIM VOLONTEROM I FOTOGRAFOM
Šest je mjeseci fotografirao napuštene zagorske dvorce, tvornice i Političku školu u Kumrovcu. Od tih je fotografija nastala izložba „Pronevjereni ideali”, otvorena u zabočkom Regeneratoru za vrijeme trajanja Dana Ksavera Šandora Gjalskog, kao njegov doprinos ovogodišnjoj manifestaciji.
Daniele Stefanini dolazi iz malog mjesta Castiglione dei Pepoli u Apeninima, nedaleko od Bologne. Završio je političke znanosti, a Hrvatsku je upoznao tijekom studentske razmjene u Zagrebu i odlučio da će se kad-tad vratiti u nju. Već deveti mjesec volontira u Mreži udruga Zagor u Zaboku, u sklopu programa Europske snage solidarnosti.
Fotografirao je vikendima, u slobodno vrijeme, a u intervjuu otkriva zašto ga privlače mjesta koja propadaju, zašto je odabrao crno-bijelu fotografiju i kako je izložba dobila ime.
IZ BOLOGNE U ZAGORJE
Kako ste se našli u Zaboku?
Prije tri godine bio sam na studentskoj razmjeni u Zagrebu. To mi se iskustvo jako svidjelo i odlučio sam se vratiti čim nađem priliku. Nakon studija godinu sam dana radio u Bologni i nisam bio sretan s onim što radim. Onda mi je prijateljica poslala oglas s portala Europske unije za mlade: „Ajde, prijavi se, htio si se vratiti u Hrvatsku.” Prijavio sam se i u veljači došao volontirati u Mrežu udruga Zagor.
Kako funkcionira takvo volontiranje?
Europske snage solidarnosti program su Europske unije koji mladima omogućuje da volontiraju u drugoj zemlji. Program pokriva smještaj, a dobivaš i džeparac za hranu i osnovne troškove. Ukupno se može volontirati najviše dvanaest mjeseci, u jednom ili više projekata.
Zašto baš Hrvatska?
Iskreno, na razmjeni sam imao dva izbora: Litvu ili Zagreb. Odabrao sam Zagreb jer sam na političkim znanostima već učio o Jugoslaviji i Balkanu, a o Baltiku nisam znao gotovo ništa. Pokazalo se da je to bila dobra odluka. Jezik sam dosta dobro naučio, iako su mi padeži i dalje najveća muka.
Koliko se Zagorje razlikuje od vašeg kraja u Italiji?
Manje nego što bi se očekivalo. Dolazim iz malog mjesta Castiglione dei Pepoli na Apeninima, južno od Bologne, i rekao bih da je mentalitet ovdje sličan, u dobrom smislu. Zagorci su super, a hrana isto. Štrukli su mi baš fini. Jedino gemišt ne razumijem: zašto bi u vino dolijevao mineralnu?
FOTOGRAFIJA S DUŠOM
Kako je diplomirani politolog postao fotograf?
Slučajno. U jednom dućanu s rabljenim stvarima pronašao sam stari analogni fotoaparat, iz osamdesetih, i počeo fotografirati. Poslije sam prešao na digitalni jer je film postao preskup. Jedan film za 36 snimaka danas stoji oko 15 eura, a razvijanje još oko 12.
Je li analogna fotografija ipak nešto posebno?
S tehničke strane digitalna je bolja, nema rasprave. Ali stariji formati imaju svoj karakter, kao gramofonska ploča. Njihovi nedostaci, zrno i šum, daju fotografiji nešto nostalgično. Moderni digitalni aparat ponekad daje gotovo sterilnu sliku.
„S tehničke strane analogna je fotografija lošija, ali s umjetničke može reći više od digitalne, koja zna biti sterilna.”
Izložene su digitalne fotografije, i to crno-bijele. Zašto?
Snimao sam ih svojim modernim, „sterilnim” aparatom, a zatim ih pretvorio u crno-bijele i dodao malo zrna, da izgledaju kao film. Tako fotografija izlazi iz vremenskog konteksta: mogla bi biti iz pedesetih, a mogla bi biti i današnja. Postojao je i praktičan razlog. Fotografije su nastajale šest mjeseci, ujutro i navečer, u različita godišnja doba. Kad sam ih stavio jednu do druge u boji, nisu se slagale jer su boje prirode u veljači i srpnju potpuno drugačije. Crno-bijela je fotografija riješila taj problem i dala izložbi cjelovitost, a pažnja ostaje na samim građevinama.
OD STARIH KROVOVA DO PRONEVJERENIH IDEALA
Izložbu ste nazvali Pronevjereni ideali. Kako je nastao naslov?
Ideju mi je još u veljači dala kolegica iz Mreže udruga Zagor: zašto ne bih fotografirao stara zagorska mjesta i izložio ih pod naslovom Pod starim krovovima, prema zbirci Ksavera Šandora Gjalskog. Gjalskog na hrvatskom još ne mogu čitati u cijelosti, ali sam pročitao jednu pripovijetku i istraživao kontekst. Gjalski piše o plemićkom svijetu koji polagano umire. I sam je dio tog svijeta i žao mu je što nestaje, pa ga želi zabilježiti. To se savršeno uklapalo u moju izložbu jer i ja pokazujem svijet koji više ne postoji.
„Gjalski je pisao o svijetu koji polagano umire. I ja pokazujem svijet koji više ne postoji.”
A onda se naslov ipak promijenio?
Dan prije otvorenja izložbe saznali smo da u sklopu Dana Gjalskog već postoji izložba fotografija istog naziva. Andreja Šagud, knjižničarka, predložila je ime Pronevjereni ideali i to je bio trenutak prosvjetljenja. Novi je naslov možda čak i bolji. Koncept je ostao isti: neki je svijet postojao i više ga nema jer se raspao sustav koji ga je držao. Novi naslov samo ističe još jedan aspekt.
Pod tim starim krovovima živjeli su vrlo različiti ljudi: plemići, radnici, političari…
Točno. Svaki od tih svjetova imao je svoje ideale, a svi su na kraju na neki način pronevjereni.
DVORCI, TVORNICE I POLITIČKA ŠKOLA
Što ste sve fotografirali?
Nekoliko dvoraca: Mali Tabor, Poznanovec, Novi Dvori Klanječki i dvorac u Oroslavju. Zatim tvornicu Orotex u Oroslavju te Političku školu i Spomen-dom u Kumrovcu. Fotografirao sam samo ondje gdje sam fizički mogao ući. Na popisu je bilo još mjesta, primjerice bivša tvornica Zagorka u Bedekovčini, ali onamo nisam mogao.
Što vam govore ta mjesta, gledano očima politologa?
Šteta je što propadaju. Razumijem da u novom sustavu za njih više nema mjesta, ali mogli bi se čuvati i dobiti novu namjenu. Prostor može ostati kakav je, a u njemu se mogu događati drugačije stvari. Sama činjenica da propadaju baš ova mjesta mnogo govori o sadašnjosti. Posebno Politička škola i Spomen-dom u Kumrovcu: kao da smo rekli „do 1991. imali smo to, a sada imamo nešto drugo” i jednostavno se odmaknuli. Mislim da se to više dogodilo slučajno nego namjerno, ali metaforički je čak pomalo ironično.
„Sama činjenica da propadaju baš ova mjesta mnogo govori o sadašnjosti.”
Tko bi se trebao brinuti o tim prostorima?
Ne može se sačuvati svaka zgrada, neke će propasti, to je normalno. Ali za Političku školu i Spomen-dom u Kumrovcu stvarno je šteta. Koliko znam, Općina Kumrovec već se dugo trudi prodati ih nekome tko bi ih sačuvao. Bilo je i stranih kupaca koji su ondje htjeli graditi hotel, ali od toga nije bilo ništa i zgrade su ostale općini. Ta mjesta nisu ničija zemlja, netko je njihov vlasnik, privatnik ili država. Možda je bolje da ih netko ima i čuva nego da ih svi samo gledamo kako propadaju.
Uočili ste i takve ironije u Zaboku.
Prvo što sam primijetio kad sam došao: veliki natpis na mjestu bivše tvornice ZIVT, a na njemu Lidl, u Ulici Josipa Broza Tita. Gdje je nekad bila velika tvornica koja je zapošljavala ljude iz cijelog kraja, danas su trgovine stranih tvrtki.
BAŠTINA ZA BUDUĆNOST
Kad biste naslijedili jedan od tih dvoraca, što biste napravili?
Živio bih u njemu i čuvao ga. Iskreno, to bi bilo super. Nešto bih morao prilagoditi sebi, to se ne može izbjeći, ali dvorac bi bio sačuvan, pa bi ga se jednoga dana moglo i otvoriti.
Dvorci su udaljeni petnaestak minuta jedan od drugoga. Što mislite o cjelodnevnoj turi s pričom, na kojoj bi vas kostimirani plemić ili industrijalac vodio od dvorca do tvornice i pričao priču svakoga mjesta?
To je jako dobra ideja. Samo bi se trebalo dogovoriti s turističkom zajednicom ili općinom, jer za ulazak u ta mjesta treba dozvola. Ni ja nisam uvijek bio siguran smijem li negdje ući fotografirati.
I za kraj: biste li ostali u Zaboku?
Kad bih ovdje našao posao, zašto ne?
Hvala vam na razgovoru, Daniele, i puno uspjeha u daljnjem fotografiranju!
Hvala i vama! Bilo mi je drago razgovarati i pokazati vam Zabok i okolicu.
Ivana Kotarski