Zelena dvorana nije mogla biti bolje mjesto za održavanje književne večeri s književnicom Mihaelom Gašpar Đukić 24. listopada s početkom u 19.00 sati. Možda zato jer u svom naslovu nosi pridjev „zelena“, baš kao i jedna od soba kuće u autoričinu romanu, a možda i zbog intimne atmosfere okupljenih znatiželjnika i ljubitelja dobre literature. U vrlo zanimljivih sat i pol moderatorica večeri Ljubica Anđelković Džambić vrlo je detaljno, suvereno i analitički predstavila autoričinu posljednju objavljenu knjigu Spori odron koja je bila glavna tema večeri.

Mihaela Gašpar Đukić talentirana je i nagrađivana književnica koja objavljuje svoje tekstove u Vijencu, Večernjem listu, književnim časopisima i književnim portalima, a zanimljiva je i njezina povezanost s Danima Gjalskog jer je 2013. godine njezina zbirka priča Slatkiš, duhan, britva ušla u uži izbor za Književnu nagradu Ksaver Šandor Gjalski. Autorica je romana Bez iznenadnih radosti molim (prvijenac), Mitohondrijska EvaO čajnicima i ženamaSpori odron, spomenute zbirke priča, a u pripremi za objavu jest i njezin najnoviji roman Nemirna. U svom se književnom opusu najviše bavi problemom obitelji i složenih obiteljskih odnosa te njihova raslojavanja i propadanja.

Moderatorica je ugodnim razgovorom, komentarima i pitanjima povela raspravu o cikličnom romanu Spori odron u šest dijelova, u kojemu je središte kuća koja simbolizira prostor, inače autoričinu književnu preokupaciju, vanjski i unutrašnji koji se izvrsnim pripovjedačkim tehnikama metaforički prenosi u unutarnji čovjekov svijet i psihu. Kuća kao prostor postaje kuća čovjekova bitka, a on u odnosima s članovima svoje obitelji i pozicioniranja unutar nje taj bitak raslojava te se dovodi do konačne propasti i raspadanja. Ljubica Anđelković Džambić izvrsno primjećuje autoričinu senzibilnost za detalje i promatranje te njezin minuciozan pristup pojedinačnim sudbinama i situacijama koje karakteriziraju likove te im tako daju i karakter univerzalnosti. Zanimljivo, roman nije vremenski određen, ali u tome i jest zanimljivost – baš tom neodređenošću postaje tematski univerzalan i svevremenski. Kuća kao takva rastvara svjetove likova i različitih generacija različitih obitelji čiji je jedino zajedničko obilježje prostor kuće koja postaje živ organizam udahnjujući život likovima, a sami likovi i nju udahnjuju upijajući njezine traume, rane, prošlost, zbivanja oblikujući vlastite tragične sudbine. Kuća postaje ravnopravni lik, a njezine pukotine postaju i duševne pukotine živih osoba s iskrivljenim karakterima ili naprosto krivim odabirima. Pukotine su to i društva u cjelini kao i kritika malograđanštine.

Autorica naglašava, spominjući zanimljivu anegdotu s književnicom Irenom Vrkljanom, kako je uvijek željela pisati roman prostora i kako taj prostor može biti i dom i tamnica likovima koji svojim životima uvjetuju i protočnost vremena u tom prostoru. Rijetko koristi dijalog, a zanimljivo je i to da prostor kuće ne smješta u kontekst ognjišta oko kojeg se svi okupljaju, već kao izvor straha i nelagode.

Prostor njezine književnosti prostor je istine u kojem redefinira pojam obitelji kao takve, ona je prostor otvaranja ne-fikciji i način ogoljavanja svih životnih tema. Autorica je pročitala i nekoliko ulomaka iz romana, ključnih mjesta za razumijevanje priče i stila pisanja. Nakon sveobuhvatne, zanimljive i nadahnjujuće večeri, uz ugodan razgovor i ležerno druženje, vjerujemo kako će najavljivani roman Nemirnica opravdati sva očekivanja čitatelja! Jedva čekamo novo štivo!

Tina Marušić