Zelena dvorana u Zaboku ugostila je dvoje mladih autora koji su predstavili svoje književne prvijence. Na književnoj večeri 27. listopada Tamara Bilankov predstavila je svoju prvu zbirku priča Iz kuće po kojoj pada kiša (a i bio je kišan dan), a Jerko Mihaljević svoj roman Putar i parizer. Moderator večeri bio je Tin Krznar.

Autori predstavljenih knjiga započeli su svoje karijere kao novinari, a kasnije su se počeli baviti pisanjem. Tamara Mihaljević trenutačno radi u Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, profesorica je filma, videa, animacije i vizualne komunikacije te se bavi eksperimentalnim filmom. Bila je u finalu za nagrade Prozak (2020., 2021.) i Na vrh jezika (2020.), a dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Muzeja anđela (2021.) i nagrade Post scriptum (2022.) za književnost na društvenim mrežama. Jerko Mihaljević završio je studij novinarstva u Zagrebu i sociologije u Ljubljani. Prije romana Putar i parizer objavio je dvije kratke priče na dvotjedniku za društvena i kulturna zbivanja Zarez. Oboje autora za svoje knjige imaju istog urednika – Krunu Lokotara, nedavnog gosta jedne od književnih večeri u Zelenoj dvorani.

Iz kuće po kojoj pada kiša zbirka je 16 priča. Naslov je dijelom autobiografske naravi jer je motiviran kućom autoričine pokojne bake iz Brela. U pričama su istaknuti elementi basni i znanstvene fantastike. Priče su žanrovski različite, a bazirane su na distopijskoj slici svijeta kroz koju autorica donosi razna promišljanja: neuhvatljivost željenoga i konstantna težnja prema tome, vizija moguće budućnosti kroz nekoliko godina, ljudska pasivnost obrađena kroz temu ekologije. Jedna od takvih distopijska priča pod nazivom Grad koji tone nastala je u vrijeme štrajka nastavnika, a pripovijeda o liku koji se vraća u prošlost i gleda u budućnost gdje se i dalje ništa ne mijenja. U kritikama su autoricu zbog te priče usporediti s poznatom Netflixovom serijom Black mirror. Vrlo je zanimljiva i u razgovoru spomenuta priča Mamurluk kojoj je tema preuzimanje druge uloge; lik životinje zeca preuzima ulogu čovjeka. Ideju za tu priču autorica je dobila radom na istraživanju igrice Second Life u kojoj je njen avatar bio zec.

U romanu Putar i parizer (koji se prvo trebao zvati Moreno po zagrebačkoj kvartovskoj novotvorenici za „ići na more“) autor je odabrao četiri lika, četvoricu prijatelja, koji odlaze zajedno na dvotjedno putovanje na more, a vraćaju se posvađeni i bez onih mladenačkih sjajnih momenata koje su opet željeli proživjeti. U fokusu su romana mladići koji su već na pragu odraslosti i trebaju preuzeti određenu ulogu u životu, no ne uspijevaju i ostaju u istoj onoj adolescenciji u kojoj su proživjeli bezbrižne i zabavne trenutke. U današnje vrijeme kada su muški arhetipovi pomalo srušeni, kraj ostaje groteskan zbog toga što ti mladi ljudi, u odraslijim godinama i s određenim obavezama, ostaju djeca u postupcima i ponašanjima. Tema romana motivirana je crticom iz vlastita života autora u kojoj su njegovi prijatelji bez njega otišli na more, a na kraju su se vratili jedva razgovarajući jedni s drugima. Autor je, dijelom iz ljubomore, a dijelom iz znatiželje, dugo pokušavao doznati što se zapravo dogodilo pa je na kraju napisao priču o tome, shvativši da se odrastanjem životi osuše i postaju stvarniji te da ona vesela mladost ipak u jednom trenutku završi i prestaje. Publika se veoma aktivirala na samom kraju književne večeri i tražila od autora još više informacija o samim temama, odabiru likova ili pak dodatna značenja pojedinih segmenata priča. Savjet koji je Jerko Mihaljević dao jednom gostu iz publike, ali i svima koji se u njem pronađu, duboko je dirnuo prisutne, a tom je rečenicom i cjelokupna književna dobila svoj završetak i ostavila poruku za razmišljanje: „Ono što je tvoja refleksija stvarnosti, to je tvoja istina, ali treba je sagledati sa svih strana.“

Lucija Laljak