Najveća svečanost Manifestacije „Dani Ksavera Šandora Gjalskog“, koji su i ove godine u šest dana okupili znamenite umjetnike i kulturnjake te mnoštvo zainteresirane publike, dodjela Književne nagrade za najbolje prozno djelo u prošloj godini, koja ime nosi prema velikom književniku, održala se 27. listopada u Osnovnoj školi s početkom u 18.00 sati.

Velik događaj za grad Zabok i njegove stanovnike, važan itekako za cijelu Krapinsko-zagorsku županiju, a i šire, no najvažniji zasigurno za književnoga dobitnika. Ove godine Prosudbeno povjerenstvo, u sastavu Stjepana Čuića (predsjednik), Julijane Matanović, Sofije Keča, Ingrid Lončar i Ivice Matičevića, odlučilo je da je najbolje objavljeno prozno djelo u prošloj godini roman “CRVENA VODA” JURICE PAVIČIĆA u nakladi Profil Knjige.

Jurica Pavičić književnik je (romanopisac, pisac kratkih priča, eseja i novelistike), novinar, filmski kritičar i scenarist koji je diplomirao povijest i svjetsku književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Živi i radi u Splitu kao filmski kritičar i kolumnist u različitim novinama (Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list, Vijenac, Zarez), a njegova poznata kolumna „Vijesti iz Liliputa“ secira društvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Višestrukonagrađivani je kolumnist i književnik. Godine 1992. primio je nacionalnu nagradu za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“, 1996. nagradu nacionalnoga novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije. Po njegovu romanu „Ovce od gipsa“ redatelj Vinko Brešan režira film „Svjedoci“ koji je dobio ekumensku nagradu na Filmskom festivalu u Berlinu, a sam Pavičić je za njegov scenarij nagrađen Velikom zlatnom arenom na Filmskom festivalu u Puli. Njegova ostala najpoznatija djela su romani „Nedjeljni prijatelj“, „Minuta 88“, „Kuća njene majke“, „Crvenkapica“, „Žena s drugog kata“, drama „Trovačica“, zbirke priča „Patrola na cesti“ i „Brod u dvorištu“ te monografija o hrvatskoj postmodernističkoj fantastici. Kratke priče i eseji prevedeni su na engleski, talijanski, njemački, ruski i bugarski jezik. Spajajući u svom radu novinarstvo i književnost, Jurica Pavičić zaslužuje istaknuto mjesto u hrvatskoj novinarskoj i književnoj kulturi.

Svečanost je tradicionalno započela himnom koju je otpjevala Dora Krznar, maturantica zabočke Gimnazije, glazbenica i skladateljica, a na klaviru je odsvirala Lidija Jadek, studentica prava i glazbenica. U izvrsnom tandemu, himnom je započela jedna od najvažnijih dodjela književnih nagrada u Republici Hrvatskoj. Pokrovitelji ove nagrade su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Krapinsko-zagorska županija, Grad Zabok i gradovi Poreč i Crikvenica, a medijski pokrovitelji su Zagorski list, Radio Kaj i Zagorski radio. U samu svečanost publiku je uveo i Tomislav Goluban, glazbenik koji spaja blues i hrvatsku tradicijsku glazbu, a na usnoj harmonici odsvirao je instrumentalnu temu po izboru. U ime grada Zaboka dobrodošlicu je okupljenima zaželio gradonačelnik Ivan Hanžek i uputio velike čestitke dobitniku.

Autorica Obrazloženja Julijana Matanović pročitala je i obrazložila zašto je „Crvena voda“ nagrađeni roman, naglasivši kako je riječ o kvantitativno obilatoj, a kvalitativno solidnoj prošlogodišnjoj nakladi. U uži izbor za Nagradu ušle su knjige: Igrač  Marine Šur Puhlovski (VBZ, Zagreb 2017.), Špilberk Hrvoja Hitreca (Školska knjiga, Zagreb 2017.), Veće od kuće Dorte Jagić (Hena com, Zagreb 2018.), Dom blaženog djeteta Mirka Marjanovića (Fraktura, Zaprešić 2017.), Divlje guske Julijane Adamović (Hena com, Zagreb 2018.), Vrijeme seksa u doba nevinosti Drage Hedla (Naklada Ljevak, Zagreb 2018.) i Crvena voda Jurice Pavičića (Profil, Zagreb 2017.). Književnica Matanović izdvojila je stil i kompoziciju kao ključ vrijednosti romana, poziciju sveznajućega pripovjedača, kao i kriminalističku okosnicu koja u središte stavlja nestanak sedamnaestogodišnje mještanke. Pritom je napetost sveprisutna, a čitatelj od fragmentarnih dijelova sam pokušava složiti cjelinu, mozaik sudbina pojedinaca, ali i kolektiva.

U ime Društva hrvatskih književnika autoru je plaketu s likom Ksavera Šandora Gjalskog uručio Stjepan Čuić, nazvavši ovu nagradu i „hrvatskim Nobelom“, koju svi književnici žele imati kao priznanje za svoj rad te je spomenuo važnost i potrebu dolazaka prošlih dobitnika Nagrade na završnu svečanost. Isto tako, izvrsno je primijetio kako bi ova Nagrada trebala biti od nacionalne važnosti i tako dobiti najviši status. Gradonačelnik Ivan Hanžek dobitniku je uručio povelju, a novčani iznos uručila je izaslanica ministrice kulture Mihaela Majcen Marinić koja je naglasila važnost povezanosti između čitatelja, književnosti i Dana Gjalskog. Urednica romana Adriana Piteša nije skrivala zadovoljstvo nagradom, kao ni činjenicu da ovom nagradom roman „Crvena voda“ postaje roman za pamćenje, književnost koja će ostati upisana u povijesti. Čestitkama se pridružila i zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije Jasna Petek koja je podsjetila na prestiž nagrade  i istaknula ponos svih građana Zaboka i županije koji njeguju iz godine u godinu ovaj znameniti događaj. Zahvalila je i Gradu Zaboku i organizatorima na hvalevrijednom očuvanju dodjele Nagrade Gjalski i visokoj razini svih događanja na Danima. Autor Jurica Pavičić zahvalio je ponajprije urednici Adrijani Piteša na suradnji i Alemu Ćurinu na sjajnoj ilustraciji naslovnice, bez kojih ova knjiga ne bi ugledala svjetlo dana. Zanimljivom misli kako piše knjige kakve voli i čitati, započeo je svoj govor i istaknuo kako voli priče koje su ogledalo svijeta, one koje imaju antropološko-socijalni kontekst, no iako piše upravo takve knjige, ne voli ponavljanja kompozicije i strukture, već ih mijenja, a namijenjene su i sofisticiranim čitateljima, kao i onima koji će njegova djela čitati iz zabave. Pritom u svakom djelu drži čitatelja u neizvjesnosti i postavlja zagonetku koja se postepeno odgonetava kroz sjajne karakterizacije likova i prepletanje događaja. Autor je i pročitao ulomak iz romana i zainteresirao buduće čitatelje, koji će, vjerujemo, uživati u nagrađenoj knjizi.

Kriminalistički roman „Crvena voda“ u središte stavlja nestanak sedamnaestogodišnje Mišćanke Silvije Vela čiji nestanak utječe na sudbine njezine obitelji: brata blizanca Matu, roditelje Vesnu i Jakova, ali i ostalih mještana Mista poput momka Brane, Adrijana Lekaja i inspektora Gorkoga Šaina. Tragika jedne obitelji u dalmatinskome mjestu prepleće se s tragikom naroda koji prolazi kroz strahote rata. Radnja obuhvaća godine između 1989. i 2016., političke i društvene promjene u Jugoslaviji, raspad njenog sustava, rat i tranziciju. Zanimljivo je da je priča ispripovijedana iz perspektive likova koji sudjeluju u radnji, ali u trećem licu, pa čitatelj dobiva onoliko informacija koliko ih znaju likovi. Tako roman od četiri dijela: „Silva je nestala“, „Putovi koji se razilaze“, „Silvin povratak“ i „Crvena voda“ ima poglavlja naslovljena po likovima iz čije se perspektiva pripovijeda. Nestanak djevojke Silve Vela postaje nerazrješivi misterij koji mijenja sudbine mještana, no istovremeno se gubi u vihorima burnoga političkoga i društvenoga razdoblja. Ta zbivanja postaju pokretač radnje i oblikuju karaktere likova koji postaju životni i uvjerljivi. Autor napominje kako smješta radnju u Dalmaciju, u okruženje jedne kulture i prostora koje najbolje poznaje i koristi zavičajne elemente u izgradnji priče. Osjeća se tu i autorova novinarska sklonost, ali u strogo književnom smislu. Tako on uzima detalje iz života ljudi, stvarne prostore i zanimljivosti mentaliteta, no izuzima svoj stav prema političkom i društvenom kontekstu. Prije pisanja gradi jasnu strukturu i kompoziciju poput arhitekta, a odlučujući se za linearni slijed događaja, prepleće puno likova i izvrsno konstruira vremenske raspone. U izvrsno strukturiranoj priči, pisac vješto gradi obiteljske, prijateljske, bratske, ljubavne, društvene i političke odnose koji iz jedne obiteljske traume prerastaju u traumu cijeloga naroda i jedne povijesti. U rasponu od dvadeset i osam godina, ovaj roman postaje obiteljska i društvena kronika jednoga doba. Postaje pojedinačna i kolektivna sudbina, „izvještaj o jednoj kulturi“ koja ostaje trajno zapisana u hrvatskoj književnosti.

Tina Marušić