Odluka Prosudbenog povjerenstva za dodjelu Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za 2014.

Na sjednici održanoj 6. listopada 2014., Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić (predsjednik), Pavao Pavličić, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Ivica Matičević jednoglasno je odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2014. dodijeli Julijani Matanović za knjigu priča I na početku i na kraju bijaše kava (Mozaik knjiga, Zagreb 2014).

U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Neda Miranda Blažević-Krietzman, Potres (Fraktura, Zaprešić 2014); Dino Milinović, Skriveno (Meandarmedia, Zagreb 2013); Ankica Tomić, Damen kapric (Naklada Ljevak, Zagreb 2014); Ludwig Bauer, Toranj kiselih jabuka (Fraktura, Zaprešić 2013); Ivana Simić Bodrožić, 100 % pamuk (VBZ, Zagreb 2014) i Luka Bekavac, Viljevo (Fraktura, Zaprešić 2013).

Obrazloženje

Knjiga priča i proznih zapisa Julijane Matanović I na početku i na kraju bijaše kava donekle je određena podnaslovom kolokvij o kavi, sugerirajući nam da je posrijedi slobodna razmjena mišljenja – kolokvij, dakle – o crnoj tekućini koja je mnogima nezaobilazni dnevni orijentir, poticajna ujutro, dobrodošla iza ručka, spas za razbijanje sna i produžetak dana. Motiv kave (napose one samljevene u šišu, a zatim ukuhane) provodni je talog autoričinih proznih zapisa. Kava je tekućina/točka sabiranja i jamstveni uvjet da će prošlost i sadašnjost u autoričinu životu osvojiti svoju uporišnu mjeru u dozama porculanske šalice i fildžana; kava je osigurala umreženi pristup sjećanjima i emotivnim stanjima, ona je integrativna opna koja će propustiti upravo toliko svjetlosti koliko je potrebno da se događaji od jučer vide u boljoj, jasnijoj, čitljivijoj vizuri, da su konture oštre, a slika cjelovita. Konačno, kava je poetički izgovor da se progovori o životu (literarna refleksija svijeta oko nas), poziv na ispijanje i povezivanje događaja i stanja stvari nekada i sada. Kao rafinirani pokretač i katalizator sjećanja, fizička okupljanja radi ispijanja kave osiguravaju duhovni prostor kazivanja, pripovijedanja, slušanja, jer se oko njezinih šalica i mirisa šire i prepliću priče, otvaraju se perspektive nepoznatih prostora: mašta divlja, srce udara, a oči budne sanjaju. Metonomijski: kava je priča. Autoričina su autobiografska sjećanja na ljude i događaje iz bliže ili dalje prošlosti predstavljena kao priče, iako to nisu uvijek ili nisu do kraja, ili nisu uopće. Koncentrirana strukturna jezgra s početkom i krajem, s protagonistom i sporednim likovima, sa središnjim izabranim događajem koji evoluira kroz razgradnju fabule, ovdje zato nije česta, uglavnom je rastvorena do priče-eseja ili je svoj fiktivni materijal pretvorila u prozni zapis koji nalikuje popularnoj novinarskoj kolumni o, primjerice, tehnološkim čudima koji klince odvraćaju od istinskog uživanja u odrastanju i školovanju ili u komentar aktualne političke frazeologije. Sklonost autorice da u svemu i oko svega gradi priče i kako kaže, „opipam povezne niti“, posve je razumljiva, jer ljubav spram kazivanja i pričanja nosi od djetinjstva, dobrim dijelom i zbog okupljanja žena iz susjedstva oko jutarnje kave na kojem bi se krajnje ozbiljno, nerijetko i konspirativno, odmatale najfinije pripovjedne niti o tome što se dogodilo ovome i onome, tko je koga ostavio, kako je završila priča od neki dan u vezi s onim, i sl., tako da ono što barem nije pokušalo dobiti formu priče, što nije osjetilo algoritam rasta u duhu njezina tvorca, zapravo i nije premješteno u ljudsku svijest kao mogući djelatni mehanizam, kao iskustvo koje će se nekada, možebitno, nesvjesno pokrenuti i pomoći u rješavanju i savladavanju životnog problema ili pitanja.

Tvoreći u žanrovskoj makrostrukturi neku vrstu otvorenog proznog djela, rešetku načinjenu od krupno samljevenog zrna najfinije minasice ili arabice, koje supostavlja intimnu ispovjedaonicu i workshop spravljanja narativnih vrsta, s jezgrom u kratkoj priči, ali i s mogućnošću da neka od ponuđenih tema jednoga dana završi i u kakvoj duljoj proznoj formi, autorica još jednom pokazuje raskoš svoga pripovjedačkog talenta, ponajprije talent usredotočenog iskazivanja svojih prokušanih/proživljenih zamjedbi, zrnca mudrosti koja su joj nataložili nizovi od godina i nizovi od ljudi, nizovi od popijenih slatkih i gorkih kava. U tome joj obilno pomaže sposobnost izgradnje i uporabe mikrostruktura stila, dosjetljive i humorne poredbe te metaforička izvornost. Uopće, može se pouzdano reći kako autorica znade s formalnim aspektima pripovijedanja: budući da je posrijedi kolokvij o jednoj temi i mogućem kompleksu pitanja i tema koji iz toga proizlaze, knjigu kompozicijski otvara tzv. uvodna riječ organizatora s plenarnim izlaganjem koja je, ustvari, bilješka-isprika jednome cijenjenom fakultetskom profesoru zbog odbijanja njegova poziva da njih dvoje odu na kavu. Autorica prepoznaje snažnu simboliku i poruku koju šalje tzv. običan poziv na kavu (aspekti pričanja i slušanja, briga za drugoga, itd.) i na taj način jasno zacrtava okvir koji će definirati i elaborirati u drugome dijelu knjige, u tzv. stanci za kavu. Ta će njezina stanka biti podulja, jer se sastoji od 17 proznih ispisa snažnog autobiografskog i memoarskog karaktera o blagodatima i mukama po kavi. Naposljetku, kolokvij/knjiga će se završiti, kako se i pristoji, završnom riječju organizatora „obogaćenom aromatičnim bilješkama“, zapravo esejom o povezanosti sudbine i funkcija kave u ljudskom društvu, napose u aktualnoj svakodnevnici, s aspektom i fenomenom pripovijedanja i kazivanja priča.

Završni tekst tako samo ponavlja i dodatno stabilizira autoričino uvjerenje iskazano kroz cijelu knjigu, a to je da je kava uvijek poziv (ili nagovor!) na priču i pričanje, razlog koji će potvrditi da biti u talogu priče znači postojati.

Ivica Matičević, u ime Prosudbenog povjerenstva