U sklopu obilježavanja Dana Ksavera Šandora Gjalskog u subotu 17. listopada u zabočkom Regeneratoru održana je književna večer s Josipom Čekoljem. Predstavljeni su njegovo pjesničko i prozno stvaralaštvo, s posebnim naglaskom na zbirku pjesama Rukovet noćnih putovanja i roman Krastice. O knjigama, njihovim tematskim poveznicama i procesu nastanka s Čekoljem je razgovarao Tin Krznar, a susret je organiziran u suradnji s udrugom Gokul.

Josip Čekolj, rođen 1999. godine, odrastao je i školovao se u Donjoj Stubici i Zaboku, a diplomirao je kroatistiku i povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. S književnim se manifestacijama u Zaboku povezao još tijekom srednjoškolskih dana, kada je sudjelovao na Danima Ksavera Šandora Gjalskog i osvojio prvu nagradu u kategoriji srednjoškolskih radova. Dosad je objavio nekoliko pjesničkih zbirki, kratki roman te knjige za djecu i mlade. Među njima su zbirke Junaci i zmajevi u zalasku, Dječak pred žetvu i Doba beskorisnih umnjaka, kratki roman Hahari na dnu mulja te slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom i Lipa, kokoš i pravica. Na susretu je spomenuo i novu slikovnicu za predškolsku djecu na kojoj trenutačno radi.

Zbirka Rukovet noćnih putovanja, objavljena 2025. godine u nakladi Mala zvona, donosi 22 pjesme slobodnog stiha oblikovane u akrostih. Čekolj je objasnio da je ideja za zbirku nastala 2021. godine, tijekom pandemije bolesti COVID-19, kada je zbog epidemioloških mjera promijenjen koncept Revije malih književnosti u Zagrebu. Umjesto stranih autora, u središtu su se našli mlađi hrvatski književnici koji su trebali napisati tekstove prema određenim ograničenjima. Akrostih je odabrao jer mu je taj oblik omogućio poigravanje jezikom i strukturom. U početku je napisao deset pjesama nadahnutih prvim rečenicama romana koje su mu iz različitih razloga ostale važne, iz djetinjstva ili iz kasnijeg školovanja. Rečenice je razlomio u stihove tako da njihova početna slova tvore izvornu strukturu. Na poticaj urednice Sanje Lovrenčić nastavio je pisati, a pjesme su tijekom sljedećih godina prerasle u cjelovitu zbirku. Umjesto naslova, naposljetku su dobile rimske brojeve, čime je dodatno istaknuta njihova samostalnost, ali i povezanost unutar cjeline.

Drugi dio razgovora bio je posvećen romanu Krastice, objavljenom 2026. godine u izdanju Mozaik knjige. Riječ je o Čekoljevu prvom dužem proznom djelu namijenjenom odraslim čitateljima. U središtu su priče pet prijatelja koji se tijekom ekstremne zime nađu zarobljeni u stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, dok grad prekriva nezamisliva količina snijega. Prisiljeni na zajednički boravak, moraju se suočiti s vlastitim odnosima, neizgovorenim pitanjima i udaljenošću koja se među njima postupno stvarala tijekom godina.  Likovi nisu podijeljeni na dobre i loše, već su prikazani kao ljudi koje su posao, obiteljske obveze, preseljenja i druge životne okolnosti postupno udaljili. Izolacija ih prisiljava da ponovno razmotre svoje odnose i zapitaju se koliko su spremni približiti se jedni drugima, podijeliti vlastite probleme i pronaći vrijeme za prijateljstvo.

Iako je roman u početku zamišljen kao realistično djelo, tijekom pisanja postupno je poprimio obilježja magijskog realizma. Snježna mećava pretvara grad u gotovo neprepoznatljiv prostor, a među njegovim se ulicama pojavljuju divlje životinje, sabljasti tigrovi i mamuti. Granica između stvarnosti, sna i mašte pritom ostaje namjerno neodređena. Takav mu je pristup pružio veću slobodu u oblikovanju likova i njihovih odnosa, ali i otvorio prostor za promišljanje o odnosu urbanoga i ruralnoga, čovjeka i prirode te mogućnosti da priroda ponovno zauzme prostore koje je čovjek napustio. U romanu se otvaraju i pitanja međugeneracijskih odnosa te usamljenosti starijih osoba, osobito izražene u velikim gradovima. U tom je kontekstu istaknuta važnost međusobne pomoći i izgradnje zajednice u kojoj se ljudi različitih generacija mogu osloniti jedni na druge.

U razgovoru se spisatelj osvrnuo i na svoj književni rad, čitanje te važnost uredničke suradnje. Pisanje, objasnio je, podrazumijeva mnogo više od početne ideje: tekstu se potrebno vraćati, procjenjivati što treba izbaciti ili proširiti te uvažiti povratne informacije čitatelja. Na zbirci Rukovet noćnih putovanja radio je nekoliko godina, a vremenski odmak omogućio mu je da pjesme ponovno pročita i sagleda ih iz drukčije perspektive.

Na kraju susreta publika je imala priliku postaviti pitanja i podijeliti dojmove o pročitanim knjigama. Jedna je čitateljica istaknula motiv završetka koji se provlači romanom, kao i toplinu kojom su prikazani međuljudski odnosi, osobito odnos prema starijim osobama. Čekolj je pojasnio da završetak ne mora nužno označavati nešto negativno, nego može upućivati i na završetak određenog životnog razdoblja ili promjenu odnosa.

Književna večer s Josipom Čekoljem u Regeneratoru povezala je poeziju i prozu, ali i otvorila niz pitanja o odrastanju, prijateljstvu, jeziku, usamljenosti i odnosu čovjeka prema prirodi, potvrđujući važnost književnih susreta na kojima autori sa svojim posjetiteljima promišljaju o pitanjima na koja ponekad samo književnost može odgovoriti.

Lucija Laljak