Prvi gost književnih večeri ovogodišnjih Dana Gjalskog, koji je predstavio svoj najnoviji roman Šalaporte (Hena com, 2023.), bio je Marko Gregur, književnik već dobro poznat zabočkoj publici koji je i prije tri godine u Gradskoj knjižnici „K. Š. Gjalski“ Zabok predstavio svoj tadašnji najnoviji roman Vošicki (Hena com, 2020.). Njegovi romani Mogla bi se zvati Leda i Vošicki bili su u užem izboru za Nagradu Gjalski 2019. i 2020. godine, baš kao i najnoviji roman Šalaporte ove godine.
Marko Gregur nagrađivani je koprivnički pisac koji je objavljivao je u mnogim domaćim i stranim časopisima i novinama, a osim navedenih romana, objavio je i roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017.), zbirku poezije Lirska grafomanija (2011.) te zbirke priča Peglica u prosincu (2012.) i Divan dan za Drinkopoly (2014.). Predsjednik je organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen, na kojem se dodjeljuje Nagrada „Fran Galović“ za najbolje književno djelo hrvatskih pisaca na temu zavičaja (i/ili identiteta). Moderator večeri bio je Mario Kolar, književni povjesničar, kritičar i urednik, docent na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Roman Šalaporte ne nastavlja se ni na jedno objavljeno Gregurovo djelo, već je drugačiji od svakog prethodnog romana. Roman je to koji se bavi temom povratka, prikazuje odnos oca i sina, opisuje život na otoku. Iako roman nije autobiografski, radnja romana smještena je na otoku Prviću na kojem je autor proveo skoro cijelo svoje djetinjstvo i dane u mladosti, ističući da je taj otok njegov „zavičaj izvan zavičaja“. Mnogi su, direktno ili suptilno, pisali o Prviću u svojim djelima: V. Parun, J. Matanović, I. Štiks i dr. Zanimljiva crtica o povezanosti autora s Prvićem jest brod Tijat koji je vozio putnike od Šibenika do Prvića, a čije je „umirovljenje“ duboko ganulo Gregura.
Roman se bavi umjetnosti. U portretu glavnog lika Jerka, koji se vraća na rodni otok Prvić zbog sprovoda maćehe Vere i tamo želi izvesti umjetnički performans te se ostvariti kao umjetnik, ocrtavaju se humor i ironija ublaženi citatima autora koji su pisali ili govorili o umjetnosti. Autor je pomno odabirao citate kojima barata u djelu, dugo se pripremajući i bilježeći značajne rečenice koje su i njega samoga poticale da razmišlja o umjetnosti na drugačiji način. Umjetnost, kako je istaknuo autor, mora pokušati zaštititi stvari od propadanja, stoga je i postao pisac. U mladosti je izgubio važne osobe iz svog života pa pisanjem pronalazi načine kako da sačuva uspomene od trajnog zaborava.
U romanu se ističu dijalozi pisani na čakavštini, dobro prikazujući govor mještana otoka Prvića. Autor, inače kajkavac, za te je dijelove koristio Veliki rječnik šibenskog govora, no ni to nije bilo dovoljno pa su mu pomogli stanovnici Prvića koji su provjeravali određene dijaloge i potvrđivali značenje riječi i izraza, kao i pojedine elemente koji ističu otočki život.
Publika je veoma angažirano sudjelovala u književnoj večeri razgovarajući s autorom o njegovim romanima, posebice o romanu Vošicki koji jeposvećen češkom tiskaru Vošickom u Koprivnici, dobro poznatom u tim krajevima, koji je objavljivao djela Krleže i Cesarca u 20. stoljeću kada se nitko drugi to nije usudio. Na kraju književne večeri Marko Gregur, jedan od najistaknutijih autora mlađe generacije, ohrabreno je istaknuo kako su književnicima najvažniji čitateljski susreti na kojima s publikom razgovara o temama o kojima piše i razmišlja, stoga je ovaj čitateljski susret njemu bila svojevrsna nagrada za rad i djelo koje je objavio.
Lucija Laljak