U novouređenom prostoru Regeneratora 25. listopada 2024. godine održan je književni susret s triatlonkom Đurđicom Orepić.

Đurđica Orepić rođena je na otoku Rabu 30. svibnja 1964. godine. Živi u Poreču i radi kao privatna poduzetnica od 1988. godine. Majka je troje djece. Do svoje 47. nikada se nije aktivno bavila sportom. Počinje trčati iz oklade. Nakon prvoga maratona u dvije godine istrčala je deset maratona i sedamnaest polumaratona po cijelome svijetu. Triatlon je počela trenirati 2014. godine i u ovih deset godina popela se na postolje najboljih diljem planeta.

O njoj je 2016. godine snimljen dokumentarni film Ironwoman u produkciji HRT-a. Godinu 2021. završila je kao najbolje rangirana natjecateljica na svijetu u svojoj dobnoj kategoriji 55 – 59 (AWA – All World Rankinga Ironman), u konkurenciji 1650 žena koje su uspješno završile utrku Ironman.

Godine 2022. dodijeljeno joj je priznanje Istarske županije Istriana za najbolju sportašicu-sportaša.

Višestruka je državna prvakinja HTS-a u dugom triatlonu u svojoj dobnoj skupini, ambasadorica utrka i motivacijska govornica.

Moderatorica književnoga susreta bila je Petra Neuner, a autoričinu su priču došli poslušati brojni uzvanici usko vezani uz polje sporta i rekreacije, ali i oni koji se dive autoričinu načinu pisanja, mentalnoj snazi, upornosti.

Karijera Đurđice Orepić kao triatlonke počinje sasvim slučajno nakon jednoga druženja i oklade u kojoj je rekla da će istrčati vinski Marathon du Medoc. Žena koja dotad nije posjedovala tenisice, voljela se uređivati, koja je bivala svakodnevnim gostom na manikurama i pedikurama počela je trenirati. I otad nije prestala voziti bicikl, plivati, trčati.

U ugodnome je razgovoru s moderatoricom navela kako i njoj katkad padne motivacija te se osvrnula na to da su joj najveća podrška partner i djeca.

Đurđica Orepić zabočkoj je publici priznala da je tip osobe koja daje sve ili ništa pa je tako pred prisutnima, baš kao i u knjizi, ogolila svoju dušu i raspričala se o majčinstvu, odnosu prema djeci, odnosu prema treninzima, svojemu viđenju muško – ženskih odnosa, motivaciji, o onome što je goni naprijed uvijek iznova, ali i o pisanju knjige.

Ironwoman: Moja priča memoarska je proza. Knjiga donosi autoričino iskustvo triatlona, njezina promišljanja i spoznaje do kojih je došla na svojemu putu. Kao motivaciju ističe isplativost bavljenja triatlonom u polju osobnoga razvoja te napominje kako je sada druga osoba koja se osjeća super.

Moderatorica je autoričin rad okarakterizirala kao primjer ženskoga pisma.

U razgovor moderatorice i autorice uklopljeni su ulomci iz knjige, autorica je pročitala posljednji:

Pomislih, nema cilja ili svršetka, Đu. Učiš beskonačno, baš kao svemir u čijem sam magnetnom vrtlogu… Ualzim u taman, topao ocean, osjećam gustu vodu oko nogu, struka. Neugodan miris namočene tkanine dresa, u kojem mi je samo prvi put neugodno pustiti mokraću dok trčim, a poslije i ne primijetim, ušao mi je u nosnice. Skidam ga, posrćem na jednoj nozi i gnjurim u mračnoj vodi. Smijem se poput djeteta u tim trenucima igre i neupitne sreće. Raširenih ruku i nogu, bez odjeće, bez mučnine i bolova, plutam na površini i stapam se s mračnim nebom. Čujem povremeno skakanje riba po površini, zamišljam morske pse i smijem se još glasnije. Osjećam rubove tenisica na ranjavim nogama, smetaju mi, ali osjećaj vode na nebu i gledanje u nebeski bezdan neopisivo mi gode. Okrećem se prema obali s mišlju da ipak izujem tenisice, kad ugledam visoku poznatu siluetu, čujem glas, i ne vjerujem. Lekar koji ume da radi dobra vina obasjan slabim svjetlom šatora u pozadini, u žutoj majici volontera, dovikuje: „Jesmo ga, mamu mu! Imam dvije ladne pive, izlazi iz te vodurine!“  Pomislih, ako je ovo kraj – nemam komentara.

Po završetku službenoga dijela predstavljanja autorice i knjige uslijedilo je potpisivanje knjige gostima te kratko neformalno druženje s autoricom uz prigodni domjenak.

Kotarski, Ivana