Posveta malim i čestitim ljudima koji često ostaju sami u svojim revolucijama

Dana 26. listopada, dolično kao što i priliči svečanim događajima, himnom je započela završna i najsvečanija večer Kulturne manifestacije „Dani Ksavera Šandora Gjalskog“ – dodjela Književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“. U auli Osnovne škole Ksavera Šandora Gjalskog okupili su se štovatelji umjetnosti riječi.

Nakon intonacije himne prisutnima se obratio gradonačelnik Grada Zaboka Ivan Hanžek. Hanžek je uzvanicima uputio srdačnu dobrodošlicu, a posebno je pozdravio dvostrukoga dobitnika nagrade – književnika Kristiana Novaka. Zatim je voditeljica programa dala presjek ovotjednih kulturnih događanja.

Glazbeni je gost večeri bio Zabočanin J. R. August, pravim imenom Nikola Vranić. J. R. August ove godine slavi deset godina glazbene karijere, dobitnik je deset nagrada Porin. Glazbenik spreman za svjetske pozornice izvrsnom je izvedbom svojih skladbi Crucify Me i Dangerous Waters na trenutak hipnotizirao publiku.

Književna nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ ustanovljena je 27. listopada 1979. na sastanku tadašnjeg Izvršnog odbora Društva hrvatskih književnika u Zaboku. Donatori su bili DHK i Grad Zabok. Nagrada se u početku dodjeljivala svake druge godine, a nagrađivali su se neobjavljeni rukopisi pod šifrom. Od 1985. godine nagrada se dodjeljuje svake godine za najbolje objavljeno prozno djelo. Nagradu financiraju Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zabok.

Ovogodišnji dobitnik nagrade jest autor Kristian Novak za svoj roman Slučaj vlastite pogibelji. O dobitniku je odlučilo Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Ivana Žužul, Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Antun Pavešković (predsjednik) – na sjednici održanoj 27. rujna 2024. godine.

Odluku Prosudbenog povjerenstva obrazložio je dr. sc. Antun Pavešković ističući sljedeće:

Kao vrstan profesionalac Novak je svjestan zanatskih sredstava koja su mu na raspolaganju. On zna kako vlastitim likovima ući pod kožu. Također, posjeduje kunderinsku vrlinu svakog uspješnog romanopisca, a to je dopustiti romanu da bude makar mrvu pametniji od svog autora. Ishod je onaj sjajan osjećaj prirodnosti, kao da se tekst ispisuje sam.

/…/

Brehtijansko pravilo o kazalištu ovdje se poopćuje na svekoliku književnost: ona nas prije svega mora zabaviti da bi nas mogla podučiti. Naravno, nije Novak pedagog, ali je poučniji od bilo kakve propedeutike. Ne koristeći priču da bi poučio, on pričom opominje.

Uslijedila je dodjela nagrade slabodobitniku.

Statuu s imenom dobitnika i likom Ksavera Šandora Gjalskog autoru je uručio gradonačelnik Grada Zaboka Ivan Hanžek, povelju dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić, a novčanu nagradu izaslanica Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske Mihaela Majcen Marinić.

Dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić pozdravila je okupljene uime Društva hrvatskih književnika te naglasila važnost Nagrade u književnome svijetu.

Roman Slučaj vlastite pogibelji objavljen je u Nakladi OceanMore. Uime nakladnika prisutnima se obratio vanjski urednik djela Kruno Lokotar. Lokotar je zahvalio autoru romanu Kristianu Novaku na suradnji i prijateljstvu te istaknuo kako je to roman o jednoj pogibelji koja nikako nije bila uzaludna.

Župan Krapinsko-zagorske županije Željko Kolar poželio je autoru i treću nagradu „Gjalski“ jer dvaput je dvaput, ali triput je triput te mu uručio dar – portret Novak, ali najljepši.

Izaslanica Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske Mihaela Majcen Marinić važnost i veličinu Novakova djela sažela je opisujući učinak koji to djelo ostavlja na recipijenta – oni osjećaji koje Novakovi romani izazivaju i naknadno promišljanje o pročitanome, udarac u trbuh usred rečenice koji se osjeća dugo po zatvorenim koricama knjige, to je književnost.

Kristian Novak zahvalio se Društvu hrvatskih književnika, Gradu Zaboku, Krapinsko-zagorskoj županiji, izdavaču te Povjerenstvu za dodijeljenu nagradu i književno priznanje. Primijetio je kako su on i književna nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ generacija. Zaključio je svoje obraćanje mišlju da autor sebe ne smije shvaćati preozbiljno, ali mora ozbiljno shvaćati svoje pisanje. Na kraju je svoje djelo posvetio malim, čestitim ljudima koji često ostaju sami u svojim revolucijama.

Voditeljica programa Mirta Polanović Milovac dodjelu nagrade zaključila je ulomkom iz nagrađenoga romana:

Bila sam kul profa, vani polupijana razmjenjivala zavjereničke poglede sa svojim srednjoškolcima. Neki su od mene žicali cigarete. A moje je pušenje generacijski isključiv prizor. Nisam pušila pred suprugom, svojtom i svojim roditeljima. Neću ni pred svojom eventualno budućom djecom. Jednog dana.

Jednog dana.

Jednog dana kad mi pukne film, pa saspem svima sve u facu. Drukčije sam zamišljala ovaj tren. U njemu bi trebalo biti nekog zaključka. Mora biti neke pouke, jer valjda nitko normalan ne prođe kroz slom ovog kalibra, a da ne potraži neki smisao. Nakon svega si jača, ili pametnija, recimo. Koja je pouka, koja je pouka. Možda eventualno ovo: ima stvari koje ti se dogode bez smisla, zato si nemoj lagati da si pametnija ili jača, jer nisi, jer si možda i slabija i gluplja, to je tako i tako to uzmi.

Mlada kul profa. Dovoljno kul da kažem cool ili backstage na nastavi, dovoljno profa da to učinim samo jednom u 45 minuta. Jer kul mlada profa mora biti na oprezu. Tad sam bila točno ta, uloga po mjeri glumice. Sve svoje odluke, sve bitne, donijela sam iz jedinog razloga da si slučajno ne zakompliciram život. Ništa rizik, ništa vizija, samo drž’ se onoga što imaš, kmetski. Tako sam odgojena: mi slabi, mi iz malog sela, moraš si biti dobra sa svima, ne talasaj, ne buni se, moraju te svi voljeti. Meni je život bio neprekidna borba sa strahom od mogućnosti tuđe mržnje i trud da se pritom zadrži bezbrižna vesela faca.

A u meni se smjenjuju plima i oseka. Prvo se silno želim svidjeti svima. Znači, doslovno teško prihvaćam da me tamo neki bradati pustinjski idioti mrze jer se ne pokrivam i nisam muslimanka, ja bih se doslovno i takvima barem malo dopadala. A čim osjetim da je po mom i da sam svima dobra, momentalno krene oseka. Krene čežnja za bijegom jer mi se sere od ekipe kojoj sam se toliko željela svidjeti. I nemam pojma što je od toga moje pravo lice. Nemam pojma gdje završava prava ja, a počinje ona koju sam izgradila da me ljudi vole. Samo znam da se, kad je plima, trošim na vlastitu ljupkost. Kad krene oseka, misli mi počinju formulacijom „e, al kad jednog dana“.

Ali u ovome sada nema ničeg konačnog, ničeg trijumfalnog.

Jer, obožavala sam svoj posao. Zato što su mi dali da ga radim, prije svega dramsku, gutala sam i trpjela sve i bila jebeno klupko diplomacije. Ja ću se svima u zbornici dopadati, pa će me pustiti na miru. A, evo ipak pouke, pa bila mi je pred nosom: te dvije stvari iz nekog razloga ne idu skupa – dopadati se svima i raditi ono što voliš.

Znači, prije nego su me svi zamrzili, skoro svi su me voljeli jer sam im se unijela u glave. Moja je duhovna životinja mops željan ljubavi. Mrzila me možda samo vjeroučiteljica Božena. Oće to, kad ženu izguraš iz dramske koju je ona osnovala. Ja sam tada, kul mlada profa, mislila da me to što me mrzi baš vjeroučiteljica čini neznamkakvom frajericom.

Bile smo si Božena i ja u početku dobre, ona se zaposlila par godina prije mene, pa zatrudnjela. Kad se vratila, trebala je nekog da joj uskoči jev doma beba pvace kad je mama na dvamskoj. Napravile smo jednu baš jako dobru Božićnu predstavu, ali ona je pilila uvijek na svoju stranu. Možeš me uvjeravati da nisi isključiva glede predložaka s religijskim podtekstom, ali nemoj mi prodavat te novi-kul-katolici fore i neznamkakvi katolički literarni hitovi za koje nitko živ ne bi čuo da se ne identificiraju upravo kao vjerski. Kao ono, Laudato je RTL, ali dublje i zdravije. Jedna polusvađa bila je dovoljna za razlaz i mislim da ne pretjerujem kad velim da sam kraljevski to odigrala. Otišla Ravnateljici, rekla da ne želim biti smetalo, dramska je u svemu najvažnija, ja sam zadnja došla, red je da prva odem. Ona veli „dobro“, malo suzdržano, ali eto, tako je kako je. Tjedan poslije, eto Ravnateljice s mužem i veselim društvom gradske sredovječne kreme na degustaciji kod mog dragog. Cvrcnula se i rascvrkutala, pita ona mene još jednom za dramsku. Ja se trgam ko bijesna zvijer, neću reć, neću nikad reći, nisam izdajica. Ona stišće sve glasnije, ja konačno uzdahnem i velim, ma… ajde… al’ nek ostane među nama.

Uslijedilo je potpisivanje knjige te neformalno druženje s nagrađenim autorom na prigodnome domjenku.

Dodjelom književne nagrada „Ksaver Šandor Gjalski“ Kristianu Novaku za roman Slučaj vlastite pogibelji završila je ovogodišnja Kulturna manifestacija „Dani Ksavera Šandora Gjalskog“. Kulturna manifestacija „Dani Ksavera Šandora Gjalskog“, svojevrsni hommage kulturi, ponovno je okupila brojne zaljubljenike u književnost, slikarstvo i umjetnost općenito. Dokaz je to potrebi ljudske duše za estetski lijepim  i čovjekovoj žudnji za osjetilnom percepcijom svijeta koji nas okružuje, ali i potvrda organizatorima o izvrsno obavljenome poslu te putokaz u budućnost.

Kotarski, Ivana