Prvu večer Kulturne manifestacije „Dani K. Š. Gjalskog“ obilježio je poseban književni događaj, održan 21. listopada u zabočkom Regeneratoru – predstavljanje novog romana Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka, dobitnika ovogodišnje Nagrade Gjalski. Književna večer bila je intimna prilika za upoznavanje s autorovim radom, njegovim procesom stvaranja i samim kontekstom romana koji se bavi kompleksnim pitanjima pravde, krivnje i istine. Moderator večeri bio je Tin Krznar.
Naslov knjige Slučaj vlastite pogibelji izravno odražava središnju temu romana – istinu o životnim borbama. U priči se izdvaja kao metafora kroz prisegu policajca na službu, a usmjerava se na lika Nenada, muškarca od kojeg je sve krenulo i koji je pronađen mrtav nakon što je pokušao djelovati prema apsolutnom zakonu. Ovaj naslov sažima esenciju priče o pojedincima koji se bore za pravdu u svijetu gdje pravila nisu uvijek pravedna. Autor se likovima u djelu osvrće na one ljude koji, slijedeći pravdu pod svaku cijenu, često završavaju sami i marginalizirani. Roman je posveta takvim ljudima, onima koji hrabro istupaju i bore se za pravdu, unatoč osobnim posljedicama.
U romanu su likovi simboli unutarnjih sukoba; kompleksni i životni, a sama priča ispričana je iz perspektive dvaju likova. Novak je osmislio scenarijski tekst kako bi u perspektivu jednog od protagonista dodao okolne rasprave o problemu, polako vodeći čitatelja prema pravoj istini. Usavršavanje ovog pristupa stekao je kroz radionice pisanja scenarija za adaptaciju svog prvog romana Črna mati zemla.
Neki od likova koji čine ovo djelo kompleksnim i interesantnim svojim djelovanjem, razmišljanjem i karakterom činili su okosnicu književnog razgovora o ovom romanu. Profa, inteligentna i mlada profesorica, bori se za pravdu i istinu, ali njezina neiskustva i impulzivnost dovode je do niza učinjenih pogrešaka. Ona se ističe kao složen lik koji postaje tragičan onog trenutka kad shvati da mora birati između toga da iznese istinu ili da ostane slaba. U romanu ona vodi dramsku grupu koja priprema izvedbu „Antigone“, ali od svojih učenika traži da izraze vlastite misli umjesto originalnih replika, čime se dodatno oslikava njezina težnja za autentičnošću i borbom protiv društvenih normi.
Marli, interventni policajac, simbol je muške inertnosti i društvenog pritiska. Nakon smrti brata, Marli je rastrgan između obitelji i njihove želje za osvetom te svoje profesionalne dužnosti, no na kraju bira put spašavanja, simbolizirajući nadu da se i muškarci, društveno ograničeni u prihvaćanju izražavanja svojih osjećaja, mogu okrenuti empatiji i altruizmu. Temeljen na stvarnom policajcu koji je nakon osobne tragedije postao pregovarač, lik Marlija nosi snažnu poruku o moći promjene unatoč osobnim bolima.
Dragi, lik prepun pasivne agresije, naizgled je drag i podržavajuć, ali kako se radnja odvija, njegovo nasilje izlazi na vidjelo kada mu profa postaje prijetnja jer ona želi djelovati pravedno, što ne godi slici koju on želi stvoriti o svom poslu i obitelji. Njegova je komunikacija s profom napeta, puna prikrivene agresije koja se s vremenom razotkriva, prikazujući perfidne oblike nasilja koji su često prisutni u svakodnevnim odnosima. Kristian Novak poznat je po svojim slojevitim likovima i tragičnim sudbinama, no u ovom romanu posebno se ističe trodimenzionalnost priče. Autor se protivi pojednostavljenju radnje i likova – nema apsolutno dobrih ili apsolutno zlih likova. Kroz dijaloge i perspektive različitih likova, čitatelj polako upoznaje i njihovu unutarnju borbu te preispituje vlastite stavove. Autor naglašava da složenost ljudskih situacija zahtijeva višedimenzionalne dijaloške interakcije jer je na taj način čitatelj primoran preispitati vlastite stavove o pravdi i moralnosti jer spoznaje perspektive i onih negativnih likova.
Zanimljivo je da se osjećaji krivnje u romanu izražavaju na kajkavskom narječju. Novak se prisjetio svog profesora Ivana Pranjića iz srednje škole, koji je učenike motivirao da pišu na svom narječju kako bi iz njega crpili autentične emocije i misli, a kasnije bi taj tekst prevodili na standardni književni jezik. Autor je istaknuo da ako netko želi pisati iz dubine, onda mora posegnuti za onim što mu je najbliskije, a to je njegov materinski jezik.
Na kraju večeri publika je imala priliku postavljati pitanja autoru. Rasprava je bila usmjerena na pitanje kako dolazi do tragičnog trenutka i sloma pred sustavom određenom zakonima – koje sile i okolnosti pokreću takav čin, a neki su čitatelji dodatno istaknuli svoje mišljenje i dali komentar o likovima, situacijama i aktualnosti ovog djela. Krajnja poruka romana, koju je Novak istaknuo, jest da promjene kreću od pojedinca.
Nakon potpisivanja knjiga i druženja s čitateljima ostao je dojam da Slučaj vlastite pogibelji nije tradicionalna kriminalistička priča, već je to snažna refleksija o ljudskoj prirodi, pravdi i odgovornosti. Kristian Novak još jednom je pokazao svoju vještinu u kreiranju složenih likova i priča koje potiču na promišljanje i samopreispitivanje.
Lucija Laljak